U današnjem članku želim podijeliti priču koja me je duboko dirnula svojim emotivnim težinama. Dok pišem ove riječi, osjećam kao da kročim kroz tuđi život, no istovremeno slušam svaki detalj kako bih ga prenijela što autentičnije.
- Zovem se Elena, imam 27 godina i radim kao dizajner enterijera u živopisnoj Firenci. Moj život je do tada bio ispunjen kreativnošću, projektima i životnim jednostavnostima, sve dok nisam upoznala Nikolasa na jezeru Komo. Bio je to susret koji je izgledao kao bajka – šarmantan, samopouzdan, sa očima koje su govorile sve što sam željela čuti. On je govorio da želi samo mene, a ja sam vjerovala da sam pronašla svog životnog partnera.
Nikolas mi je često pričao o svom bratu blizancu, Noji, koji je rođen gluvonem. Govorio je o tome koliko se posvetio bratu, koliko je bio njegov zaštitnik i staratelj. Divila sam se toj njegovoj nesebičnosti, vjerujući da samo najplemenitiji ljudi posjeduju toliku empatiju. Njegov mirni glas, lijep osmijeh i dotjerani maniri potpuno su me zavedli, a sitni znakovi koji su ukazivali na to da možda nešto nije u redu, jednostavno su prolazili nezapaženo.
I tako, jednog dana, dok je sunce tonulo u vodu i stvaralo zlatne odsjaje, Nikolas je kleknuo i izgovorio riječi koje su mi tada zvučale kao ostvarenje sna: „Udaj se za mene, Elena. Biću tvoj mir zauvijek.“ Ta scena bila je savršen trenutak, ali nisam znala da su to zapravo bili početak moje najveće zablude.
Naše vjenčanje bilo je skromno, bez pompe, kao što je Nikolas želio. U staroj vili, obavijenoj maglom, kročila sam u bijeloj čipkastoj haljini, a srce mi je bilo ispunjeno povjerenjem. Međutim, kad sam podigla veo, pred sobom nisam vidjela Nikolasa. Predamnom je bio njegov brat, Noa. Bio je to isti čovjek, ali njegove oči nisu nosile toplinu. U njima je bila praznina, a usne nisu ni pomakle.
- Zavladala je tišina. Kad sam povikala: „Gdje je Nikolas?“, majka je hladno izgovorila: „Ti si sada Nojina žena.“ Moj svijet se srušio. Svi moji snovi, svi moji planovi — sve je nestalo u tom trenutku. Udala sam se za čovjeka kojeg nisam poznavala, a Nikolas, taj koji me zavarao, nestao je kao da nikada nije postojao.
Nakon toga, život mi je postao poput tihe sjenke. Postala sam supruga u kući koja je djelovala kao labirint tišine. Međutim, Noa, iako nije mogao govoriti, nije bio neprijatelj. Pokušavao je na svaki način da mi olakša. Ostavljao je cedulje sa porukama: „Ne boj se.“ i „Nisam kao oni.“ Te male riječi bile su jedino svjetlo u mojoj tamnoj svakodnevici.
A onda, jedne olujne noći, sve se slomilo. Nikolas se pojavio, mokar i bijesan, zgrabio me i tvrdio da sam njegova. U tom trenutku, Noa je došao i pokušao da me zaštiti. U njegovim očima bilo je odlučnosti, ali i tuge. Pokušao mi je gestovima pokazati da pobjegnem. Trčala sam, čula sam lomljenje, borbu, a onda je voda počela prskati. Kasnije su pronašli Nikolasovo tijelo u jezeru, dok je Noa nestao.
- Ubrzo nakon toga, saznala sam šokantnu istinu. Porodično bogatstvo bilo je namijenjeno Noji, pod uvjetom da se oženi prije svoje tridesete godine. Ako bi se oženio, Nikolas je postao upravnik imanja. Noa nije mogao živjeti pod tim uvjetima, pa je Nikolas iskoristio njegovu nesreću da preuzme kontrolu. Izlagao je mene i svog brata, manipulirao našim životima kako bi postigao vlastiti cilj.
Kada sam pronašla Nojinu malu svesku, srce mi se slomilo. Bila je to sveska puna njegovih misli, zapisa o boli, strahu i nadi da će, možda, jednog dana sve stati. Pisao je o tome kako ga brat iskorištava i kako se trudio zaštititi mene, iako je i sam bio žrtva.
Napustila sam vilu, noseći samo tu svesku. I sada, kad kiša udara po prozoru, ponekad čujem tiho kuckanje, kao da Noa pokušava da mi kaže ono što nikada nije mogao. I tada se sjetim njegovih riječi: „Ne plaši se… još sam ovdje.“
