Tog jutra sve je djelovalo toliko mirno, gotovo savršeno u svojoj običnosti. Marko je ustao ranije nego što je to bio njegov običaj, popio kafu sa mnom i prije nego što je izašao, nežno me poljubio u čelo. “Samo da svratim po hleb, brzo se vraćam,” rekao je uz onaj poznati osmijeh koji mi je godinama bio oslonac. Nisam ni slutila da je to posljednji put da ga gledam kako prelazi prag našeg doma.
- Nakon što su se vrata zatvorila, nastavila sam da pripremam doručak, u glavi praveći planove za dan pred nama. Sat je otkucavao polako, sat vremena prošlo je u tišini, pa još jedan. Njegov telefon bio je nedostupan. Na početku sam se tješila naivnim mislima – možda je sreo nekog poznanika, možda se zadržao u kratkom razgovoru ili otišao kod prijatelja. Ali kako su sati prolazili, tišina je počela da me steže kao omča. Nelagoda se pretvorila u nemir, a nemir u sirovi strah koji je paralisao svaki udah.
Počela sam da zovem redom – njegove prijatelje, naše komšije, pa čak i bolnice i policiju. Svi su samo nemoćno slezali ramenima. Marko je nestao bez traga, kao da se zemlja otvorila i progutala ga.
Dani su se vukli, pretvarajući se u sedmice, sedmice u mjesece. Policijska istraga nije donijela ni trag nade. Nije bilo saobraćajne nesreće, nikakvog svjedoka, nikakvog objašnjenja. Njegov nestanak bio je enigma koja je gutala sve oko mene. Srce mi je svakog dana pitalo isto: gdje je, zašto se ne javlja, šta se dogodilo?
- Noćima sam legala u krevet s nadom da ću čuti zvuk ključa u bravi, da ću ga ugledati na vratima s tim osmijehom koji je znao da umiri svaki strah. Svakog jutra sam se budila i molila da je živ, zdrav, da će se pojaviti i da će sve ovo biti samo ružan san iz kojeg se napokon budim.
A onda, tačno godinu dana kasnije, stiglo je pismo.
Koverta bez povratne adrese. Srce mi je počelo da lupa kao ludo dok sam je otvarala. Rukopis… prepoznala sam ga odmah. Pre nego što sam pročitala ijednu riječ, znala sam – Marko.
“Žao mi je. Nisam imao snage da ti kažem istinu. Otišao sam jer sam živio dvostruki život. Postojala je još jedna žena, još jedna porodica. Došao je trenutak kada sam morao da biram. Nisam htio da te povrijedim, ali ne mogu da ti slažem – nikada te nisam volio onako kako si ti voljela mene. Oprosti mi.”
- Papir mi je ispao iz ruku. Svijet oko mene zavrtio se, zidovi su se približavali, a soba se stezala poput tamnice. Sve ono što smo gradili – naši razgovori, dodiri, smijeh, tihi planovi za budućnost – sve je u tom trenutku izgubilo smisao. Suze su mi tekle bez prestanka, gušile me, kao da će mi oduzeti posljednji dah.
Dugo nisam mogla da shvatim kako je čovjek kojem sam vjerovala više nego sebi mogao jednostavno nestati iz mog života i ostaviti me da krpim komade u tišini. Kako je mogao? Zar mu ništa nisam značila?
I danas se uhvatim kako razmišljam: šta bi bilo da je tada skupio hrabrost i rekao mi istinu u oči? Da li bih imala snage da oprostim? Da li bi to manje boljelo od ovog nestanka, ove izdaje koja me i dalje progoni svake noći?
Ponekad, kada čujem škripu vrata ili osjetim miris svježeg hleba, srce mi na trenutak zastane. Ne zato što ga još čekam – znam da se neće vratiti. Već zato što se pitam: da li ću ikada prestati tražiti smisao u riječima koje je izbjegao da mi kaže?
