Priča o Mardžori Mekol, ženi čiji je život ušao u legendu zahvaljujući nevjerovatnom događaju koji se dogodio početkom 18. vijeka, i danas izaziva mješavinu fascinacije i nelagode.
- U irskom Lurganu, gdje je živjela sa suprugom, lokalnim ljekarom, ovaj slučaj je ostao zapisan ne samo u usmenoj tradiciji, već i na nadgrobnoj ploči koja privlači posjetioce iz cijelog svijeta. Kratki epitaf, „Živjela jednom, sahranjena dva puta“, uklesan je kao podsjetnik na strah koji je vijekovima tištio ljude — da se, greškom, ne probude pod zemljom.
U vrijeme kada je medicina bila daleko od današnjeg nivoa, smrt se često proglašavala na osnovu površnih znakova: slabog pulsa, neprepoznate kome, teške iscrpljenosti ili bolesti koja je tijelo dovodila do ukočenosti i tišine. Kako navodi BBC, upravo su „privremiti zastoji vitalnih funkcija“ bili jedan od najčešćih razloga pogrešnog proglašenja smrti u 17. i 18. vijeku, kada ljekari nisu imali ni stetoskope ni napredne metode provjere. U takvim okolnostima nije čudno što su čitave zajednice živjele u strahu od mogućnosti da živi ljudi budu proglašeni mrtvima.
- Mardžori je oboljela naglo, najvjerovatnije od infekcije koja je dovela do visoke temperature i stanja slično kome. Zarobljena između života i smrti, izgledala je potpuno beživotno. Porodični ljekar, vjerujući da je bolest završila svoje, proglasio je smrt. Kako prenosi irski Belfast Live, tada je bila uobičajena praksa da se sahrane obave brzo, iz straha od zaraze, pa je tako učinjeno i ovog puta. Mardžori je položena u zemlju sa porodičnim prstenom koji je nosila cijeli život — detalj koji će je kasnije spasiti.
Naime, groblja u to doba nisu bila samo mjesta pijeteta. Bili su i meta pljačkaša grobova, koji su noću iskopavali tek sahranjene umrle radi nakita ili odjeće. Dvojica takvih lopova te noći su pronašla njen svježi grob. Kada su pokušali da joj skinu prsten i shvatili da ne ide lako, jedan od njih posegnuo je za nožem kako bi joj odsjekao prst. Upravo tada, u trenutku bola i naglog šoka, Mardžori je udahnula, otvorila oči i uspravila se iz kovčega. Pljačkaši su se razbježali u uvjerenju da su probudili mrtvu ženu — ili nešto još gore. A Mardžori je, zbunjena i iscrpljena, uspjela da se izvuče iz rupe i vrati kući.
- Predanje kaže da je njen muž, kada je otvorio vrata i vidio „pokojnicu“, od šoka umro na mjestu. Drugi izvori tvrde da se onesvijestio, ali legenda je odavno izabrala dramatičniju verziju. Ipak, ono što jeste istina jeste da je Mardžori živjela još godinama, sve dok konačno nije umrla i bila po drugi put sahranjena — ovaj put zaista mrtva.
Priča je ponovo dobila pažnju stručnjaka kada su medicinska istraživanja 20. vijeka pokazala da slični slučajevi nisu isključivo plod mašte. Fenomen poznat kao Lazarov sindrom — spontani povratak srčane funkcije nakon neuspjele reanimacije — dokumentovan je u brojnim medicinskim publikacijama. Kako navodi Klinički centar Vojvodine, ovaj izuzetno rijedak sindrom zabilježen je nekoliko puta u regionu, zbog čega se preporučuje da se dijagnostikovanje smrti obavlja sa dodatnim oprezom, uz ponovljene provjere i minimalno desetominutno praćenje nakon obustavljene reanimacije.
Upravo u tom spoju medicinske neizvjesnosti i narodnih strahova nastala je legenda o Mardžori Mekol. Danas se njen grob nalazi u starom dijelu lurganskog groblja Šankil, a posjetioci i dalje zastaju ispred kamenog spomenika s neobičnim natpisom. Irish Times ističe da je upravo taj epitaf jedan od najfotografisanijih u Irskoj, jer predstavlja rijedak spoj lokalne istorije i folklora oko teme koja je stoljećima izazivala duboku jezu.
U našem regionu slične priče su postojale u narodnom predanju, a fenomen straha od živog sahranjivanja bio je veoma prisutan. Portal Glas Srpske navodi da su se u 19. vijeku u nekim dijelovima Evrope — pa i na Balkanu — izrađivali kovčezi s ugrađenim mehanizmima poput zvona ili cijevi kroz koje je sahranjeni mogao dozvati pomoć, što je samo još jedan dokaz širenja panike kroz sve slojeve društva. U Srbiji, kako prenosi RTS, pojedini stari grobovi imale su uklesane simbole koji su navodno služili da „štite pokojnika od prerane smrti“, odnosno da označe da je osoba sahranjena bez sumnje.
- Sa današnje distance, slučaj Mardžori Mekol djeluje kao spoj medicinskog fenomena, životne sreće i nesreće, ali i društvenog straha koji je ostao duboko ukorijenjen kroz vijekove. Iako medicina danas gotovo u potpunosti eliminiše mogućnost pogrešnog proglašenja smrti, podsjećanje na ove priče pokazuje koliko je ljudski život krhak i koliko su granice između smrti i prividne smrti nekada bile zamagljene.
Njena nadgrobna ploča i dalje stoji kao nijemi glas prošlosti, kao dokaz vremena kada su se i životi i smrti lako pogrešno tumačili. Istovremeno, priča o Mardžori ostaje simbol trajnog ljudskog straha, ali i fascinantne izdržljivosti — žene koja se probudila u vlastitom grobu i ispisala jednu od najneobičnijih istorijskih anegdota Evrope.
