Džemila Beganović skromna žena iz mjesta Ciljuge kod Živinica u svojoj 76. godini nosi teret života koji mnogi ne bi mogli podnijeti. Sudbina joj nije bila blagonaklona kroz godine bola, gubitaka i samoće, uspjela je ostati uspravna, dostojanstvena i, što je najvažnije, puna dobrote.
- Iako danas živi tiho, sa svojim omiljenim ovcama, srce joj još uvijek kuca glasno za one koje voli, a koji su – nažalost – daleko ili više nisu među živima.Kako sama kaže, njena duša nalazi mir jedino u prisustvu ovih skromnih životinja. “One su moj lek, moje jedino društvo. Bez njih i bez Alaha ne bih mogla preživeti,” govori Džemila, dok pokazuje na svoje skromno imanje i tvrdi da joj je to dovoljno. I pored svojih muka, nikoga ne osuđuje, ne žali se, ne traži ni milost ni sažaljenje – već samo malo pažnje, malo topline.
U mladosti je rodila troje djece – dva sina i kćerku. Ali njen brak nije bio utočište. Naprotiv, nosio je težak teret nasilja i straha. Muž je završio u ludnici, a jednom prilikom ju je, kako kaže, samo najstariji sin spasio od smrti. Sama, bez ičije pomoći, othranila je djecu – svojim radom, borbom i upornošću. I sve što je radila, bilo je za njih.
- Međutim, sudbina joj je zadajala najteži udarac. Oba sina su tragično preminula. Jedan je poginuo tokom rata u Potočarima, a drugi je umro 2017. godine u Sent Luisu u Americi. Ostala je bez oslonca, bez muškaraca koji su joj bili i sinovi i zaštita. Poslije rata, sa snahom i unucima iz braka poginulog sina, ponovo je izgradila život iz pepela. Sa deset prstiju, kako kaže, sadila je krastavce, radila dan i noć, i sazidala kuću. Nažalost, i snaha je preminula, ne dočekavši da uživa u tom domu.
Najteže joj pada što su je unuci zaboravili. Rijetko je obilaze, a u srcu osjeća nedostajanje koje ne može ničim da popuni. Ipak, najviše je boli što godinama nije čula ništa o svojoj kćerki Mirsadi. Nakon rata je sa mužem i troje djece nestala bez traga. Posljednje što zna jeste da su se preselili u Austriju. Zet, kojeg je voljela kao rođenog sina, zvao ju je „mama“ – i tu toplinu još pamti. Pokušaji da sazna nešto o njima – čak i od sina koji je putovao iz Amerike svake godine – nisu davali nikakav rezultat.
- A onda, čudo se desilo. Nakon objavljene priče o Džemili na YouTube kanalu „Džana & Nerko“, javila se njezina unuka, koja ju je prepoznala. Poruka je stigla od Zijade Dautović, koja danas živi pod imenom Leni, udana i s dvoje djece. Napisala je:„Ja sam njena najstarija unuka. Vidjela sam je 2007. i još jednom 2015. godine, i to je sve. Mama mi je Mirsada, tata je umro, a mama se poslije preudala za čovjeka koji je takođe preminuo. Živimo u Austriji, imam 38 godina i želim da stupim u kontakt sa bakom. Ne zna puno o našem životu i želim joj ispričati sve.“
Zijada je zamolila autore emisije da joj pošalju bakinu adresu, jer – iako ne govori naš jezik – želi da koristi prevodilačku aplikaciju i da konačno obnovi vezu koju je rat brutalno prekinuo. Ta poruka je bila kao sunčev zrak u tmurnom danu, kao nada koju Džemila više nije smjela ni da zamišlja.
- Život Džemile Beganović nije obična priča – to je saga o ženi koja je preživjela nasilje, rat, smrt djece, samoću i siromaštvo, ali nikada nije izgubila ljudskost. I dan-danas, u skromnoj kući među brdima, čuva ovce koje joj čuvaju dušu, gleda u nebo i moli se. Ne traži mnogo – samo da osjeti zagrljaj svojih, da vidi lica koja joj krv nosi, da zna da nije zaboravljena.
Možda je ovaj susret sa unukom posljednja prilika da nešto lijepo zakuca na njena vrata. A ako iko to zaslužuje, onda je to ova skromna Bosanka velikog srca, koja uprkos svemu i dalje veruje u ljubav, porodicu i oprost.
