Tri decenije je živio sa imenom koje nije bilo njegovo, sa porijeklom koje je imalo više rupa nego odgovora i s osjećajem da u njegovoj životnoj priči nedostaje ključni dio slagalice.
Priča Stiva Kartera nije samo lična potraga za identitetom, već i snažno svjedočanstvo o tome kako upornost, savremena tehnologija i institucije posvećene potrazi za nestalom djecom mogu promijeniti sudbinu čovjeka – čak i nakon 32 godine.
Stiv Karter odrastao je u saveznoj državi Nju Džerzi, u porodici koja ga je usvojila kada je imao četiri godine. Njegovo djetinjstvo bilo je stabilno i, kako sam kasnije ističe, puno ljubavi, ali jedno pitanje nikada nije prestajalo da tinja u pozadini: ko je on zapravo i odakle dolazi. Usvojen je s Havaja, ali detalji o njegovim biološkim roditeljima bili su fragmentarni, nejasni i često kontradiktorni. Dokumentacija je bila štura, a odgovori institucija ograničeni.
Prvi ozbiljan preokret dogodio se 2011. godine, kada je Karter naišao na televizijsku priču koja ga je duboko potresla. Riječ je bila o slučaju Karlene Vajt, žene koja je kao beba oteta iz bolnice i godinama kasnije, zahvaljujući DNK testiranju i radu National Center for Missing & Exploited Children, uspjela da otkrije svoj pravi identitet. Ta priča nije bila samo vijest – bila je okidač. U Karteru se prvi put rodila misao da i njegova prošlost možda krije sličnu istinu.
Izvor: CNN – u dokumentarnim prilozima o nestaloj djeci često se naglašava da DNK tehnologija i baze podataka danas omogućavaju rješavanje slučajeva koji su decenijama smatrani beznadežnim.
Podstaknut tim saznanjem, Karter je počeo vlastito istraživanje. Pretraživao je arhive, stare baze podataka i, na kraju, došao do stranice Nacionalnog centra za nestalu i eksploatisanu djecu. Tamo je ugledao nešto što mu je promijenilo život – kompjuterski generisanu fotografiju odrasle osobe, nastalu na osnovu slike nestale bebe. U tom licu prepoznao je sebe. Taj trenutak opisuje kao mješavinu šoka, straha i intuitivnog uvjerenja da gleda vlastiti odraz iz paralelnog života koji mu je oduzet.
Iako su nadležne institucije isprva bile oprezne, s vremenom je organizovano DNK testiranje. Rezultati su potvrdili ono što je osjećao: Stiv Karter zapravo je rođen kao Marks Panama Morijarti Barns. Njegov nestanak zabilježen je još kao bebin, a slučaj je godinama ostao neriješen.
Dijelovi njegove rane prošlosti dodatno su produbili misteriju. Kao beba, živio je na Havajima sa biološkom majkom Šarlot Morijarti. Jednog dana, tokom šetnje, žena s kojom je bio – za koju se vjeruje da mu je bila majka – nestala je, a dijete je kasnije pronađeno u jednoj kući u Honoluluu. Žena je smještena u psihijatrijsku ustanovu i nakon toga joj se gubi svaki trag. Nikada nije sa sigurnošću utvrđeno šta se tačno dogodilo, niti gdje je ona završila.
Karterovi biološki roditelji pokušali su da ga ponovo usvoje kada je imao jedanaest mjeseci, ali procedura nije bila uspješna. Godinama kasnije, završio je u hraniteljskom sistemu, a potom u porodici koja ga je na kraju i usvojila. Tek nakon DNK potvrde, mozaik je počeo da se slaže, iako su neki dijelovi zauvijek ostali izgubljeni.
Izvor: CBS News – u izvještajima o sličnim slučajevima navodi se da emocionalni šok nakon otkrivanja pravog identiteta često zahtijeva dug proces prilagođavanja, jer se osoba suočava s paralelnim verzijama vlastitog života.
Posebno emotivan trenutak bio je ponovni kontakt s biološkom porodicom. Uz pomoć NCMEC-a, organizovani su prvi razgovori. U svega nekoliko sati, Stiv je pokušao da nadoknadi 32 godine izgubljenog vremena – kroz telefonske pozive, suze, pitanja i odgovore koji su se sudarali u istoj rečenici. Taj susret nije bio bajkovit, ali je bio stvaran. Donio je olakšanje, ali i novu vrstu tuge – onu zbog svega što se nikada ne može vratiti.
Njegova biološka majka, međutim, ostala je najveća nepoznanica. Prema pismima koja je ranije slala sestri, djelovalo je da je željela da ode i da nije bila spremna za majčinstvo. Karter danas otvoreno govori o toj praznini, svjestan da postoje pitanja na koja možda nikada neće dobiti odgovor. Ipak, naučio je da živi s tim.
Uprkos svemu, svoju sudbinu ne doživljava tragično. Naprotiv, često ističe da je imao više sreće nego mnoga djeca koja su prošla kroz hraniteljski sistem. Ljubav i stabilnost koje je dobio u usvojiteljskoj porodici smatra temeljem na kojem je izgradio život.
Njegova priča nije izuzetak, već podsjetnik da hiljade slučajeva nestale djece i dalje čekaju rasplet. Predstavnici NCMEC-a navode da se svake godine javi na desetine odraslih ljudi koji sumnjaju u vlastiti identitet, a tehnologija danas omogućava da se i decenijama stari slučajevi ponovo otvore.
Izvor: RTS – u analizama o nestaloj djeci naglašava se da potraga ne prestaje s godinama i da svako novo javljanje može značiti razrješenje davno zaboravljenog slučaja.
Priča Stiva Kartera pokazuje da istina može čekati dugo, ali da ima upornu osobinu – uvijek traži put da ispliva. Njegov identitet nije samo promijenio ime u dokumentima, već je dao smisao godinama sumnje i neizgovorenih pitanja. Iako ne nosi klasičan “sretan kraj”, ova priča nosi nešto možda i važnije: dokaz da izgubljeni dijelovi života ponekad ipak pronađu put nazad, čak i kada se čini da je prekasno
