Kroz čitavu istoriju čovječanstva, žene su se, uprkos brojnim preprekama, uspinjale do nevjerovatnih visina, ostavljajući trag u društvu koje ih nije uvijek prihvatalo otvorena srca. Neke su prolazile kroz potcjenjivanje, druge kroz emocionalno i fizičko nasilje, ali ono što im je zajedničko jeste snaga da, bez obzira na okolnosti, ostanu vjerne sebi.
- Među tim izuzetnim ženama, posebno mjesto zauzima princeza Fawzija – žena čiji je život započeo u svjetlosti kraljevskih dvora, a završio u tišini dostojanstva i unutrašnje snage.
Rođena je 5. novembra 1921. godine kao najstarije dijete egipatskog kralja Fuada I i kraljice Nazli Sabri, žene albanskog porijekla. Spoj dvije kulture – egipatske i albanske – dao joj je jedinstvenu ljepotu. Njene svijetloplave oči, lice u obliku srca, tamna kosa i nenametljiva, ali izražajna pojava, činili su je skoro nestvarnom. Nije bilo rijetkost da je porede s filmskim ikonama poput Hedy Lamarr i Vivien Leigh, a britanski fotograf Cecil Beaton je jednom rekao da bi, da je Botticelli živ, Fawzija bila njegova moderna Venera.
- Njeno djetinjstvo bilo je bajkovito. Odrastala je u raskošnoj palati Ras el-Tin u Aleksandriji, među brojnim poslugama, zlatnim hodnicima i svečanim prijemima. Ipak, iza svjetlucavih zidova krila se djevojčica sanjivog pogleda, željna jednostavne sreće. Bila je obrazovana u Švicarskoj, govorila je arapski, francuski i engleski, a njeno znanje i elegancija činili su je savršenim uzorom kraljevske moderne žene.
Međutim, život joj nije ponudio bajku. Umjesto toga, nosila je dvije krune koje su joj, paradoksalno, donijele više bola nego moći. Prvu, egipatsku, naslijedila je rođenjem. Drugu, perzijsku, dobila je udajom za iranskog princa Mohammada Rezu Pahlavija, budućeg šaha Irana. Taj brak bio je politički savez, ne izbor srca. Par se upoznao tek neposredno prije vjenčanja 1939. godine, u palači Abdeen, tokom službenog protokolarnog susreta. Bez intime, bez istinske povezanosti, njihova zajednica je od početka bila osuđena na hladnu distancu.
- Ceremonija je bila spektakularna – simbol dviju moćnih dinastija koje su želele demonstrirati snagu. U palači je sve blistalo: porculan, zlato, svila i bezbroj mirisnih ruža krasili su svadbeni ambijent. Bilo je to prikaz moći, ne ljubavi. U Iranu, princezu nije dočekala toplina doma, već usamljenost, strog protokol i osjećaj da je više simbol nego osoba.
U tom braku nije pronašla sreću. Bila je izolovana, nesrećna i emocionalno zapostavljena. Porodica muža joj je bila hladna, a političke tenzije i kulturne razlike dodatno su pogoršavale njen položaj. Iako su dobili kćerku, brak se raspao. Fawzija se vratila u Egipat – bez titule, ali sa ličnim dostojanstvom koje nije izgubila.
- Njena unutrašnja snaga nije dolazila iz titula, već iz karaktera. Nije tražila osvetu, nije padala u očaj – bila je tiha, ali nepokolebljiva. Naučila je da dvor ne znači dom, da kruna može biti i teret, a da najdublje rane često dolaze od onih najbližih. U svijetu u kojem se žene mjerilo prema funkciji i ljepoti, Fawzija je bila žena ispred svog vremena – obrazovana, samosvjesna, ali i suptilna.
Fotograf Cecil Beaton, fasciniran njenom pojavom, proglasio ju je za najljepšu ženu svijeta. No, njena prava vrijednost nije bila u izgledu. Bila je u tome što nikada nije izgubila sebe – ni u bajkovitom sjaju palača, ni u tamnim hodnicima razočaranja. Dok su drugi krojili njenu sudbinu, ona ju je tiho uzimala nazad, korak po korak.
- Princeza Fawzija je primjer kako i najblistavije priče imaju svoju sjenku, kako snaga žene ne leži u glamuru, već u otpornosti na nepravdu i sposobnosti da ostane vjerna sebi – čak i kada sve drugo padne. Njena tišina bila je glasnija od mnogih govora. Njen život bio je priča o gubitku, ali i o pobjedi dostojanstva nad sudbinom.
