U današnjem članku vam pišemo na temu tihe ljudske dobrote koja se ne vidi na naslovnicama, ali mijenja živote. Ovo je priča o samoći, čekanju i neočekivanom susretu koji pokaže da ponekad porodicu ne dobijemo rođenjem, već srcem.
- Na Vratniku, među strmim, kaldrmisanim ulicama gdje se prošlost i sadašnjost dodiruju na svakom koraku, živjela je nana Zumra. Njena stara bosanska kuća, sa drvenim doksatom i avlijom punom ruža i šeboja, nosila je miris nekih sretnijih vremena. Ipak, iza cvijeća i uredne avlije krila se tišina koja je bolela. Zumra je bila sama već dvadeset godina, još od dana kada joj je rat odnio sve. Muž joj je umro slomljen od tuge, a sin jedinac Mirza nestao je bez ikakvog traga. Nije ostalo ništa osim pitanja i majčinog čekanja.
Za Zumru, Mirza nikada nije bio mrtav. Bio je samo odsutan. Njeno srce nije priznavalo papire, komisije i službene izjave. Svakog jutra i svakog predvečerja imala je isti ritual. Skuhala bi pravu bosansku kafu, iznijela siniju u avliju, pod staru lozu, i postavila dva fildžana. Jedan za sebe, jedan za sina. Sjela bi na malu štokrlu i gledala u kapiju, satima. Kafa bi se u Mirzinom fildžanu pušila, mirisala, a zatim hladila. Na kraju bi je prosula u ruže, govoreći tiho da ne budu gorke, i ušla u kuću sa istim uzdahom koji se ponavljao godinama.
Komšije su je žalile, ali su se i klonile. Govorili su da je izgubila razum, da čeka onoga koga nema. Djeca su prolazila ubrzano pored njene ograde, kao da je njena tuga zarazna. Jedini koji nije okretao glavu bio je Damir, mladić od devetnaest godina, dvije kuće dalje. Za mahalu je bio „mangup“, problematičan, otpisan. Nosio je kapuljaču, vukao se po ćoškovima, bez podrške porodice i bez ikoga ko bi ga pitao kako je.
Damir je često viđao Zumru dok se vraćao kući u zoru ili predvečerje. Nikada joj se nije smijao. U njenim očima vidio je istu prazninu koju je osjećao i sam. Ona je čekala sina koji se ne vraća, a on je čekao da neko primijeti da i on postoji.
Jednog vrelog julskog dana, Zumra je izašla u avliju sa džezvom. Ruke su joj drhtale jače nego inače. Dok je spuštala fildžane, zavrtjelo joj se u glavi. Pala je na vreli kamen, a kafa se prolila po kaldrmi. Damir je tada prolazio ulicom. Čuo je udarac i jauk, preskočio kapiju bez razmišljanja i dotrčao do nje. Podigao ju je, laganu kao dijete, i odnio u kuću.
- Kada je otvorila oči, iznad sebe je vidjela njegovo lice. Glas mu nije bio drzak, već uplašen i blag. Dok joj je kvasio čelo, pitala je da li je Mirza. Damir je osjetio kako mu se grlo steže. Nije imao srca da je laže, ali ni da joj slomi nadu. Tiho joj je rekao da nije, ali da je tu i da se ne boji. Zumra je zaplakala, a Damir je ostao dok nije zaspala, shvatajući da je njena bol veća od svih njegovih problema.
Sutradan, u predvečerje, scena se ponovila. Zumra je opet sjedila u avliji, dva fildžana na siniji, pogled prikovan za kapiju. Kafa se pušila. Damir je stajao ispred kapije i znao da ne može više samo gledati. Ušao je tiho, izmakao praznu stolicu koja je čekala Mirzu dvadeset godina i sjeo. Uzeo je fildžan i rekao da je grehota da se kafa prospe dok je vruća.
Zumra je tada zaplakala glasno, kao da joj se duša otvorila. Damir ju je zagrlio, onako kako sin grli majku. U tom zagrljaju nestalo je dvadeset godina čekanja.
Od tog dana, kafa se više nije prosipala. Damir je dolazio svako jutro i svako veče. Popravljao je ogradu, cijepao drva, donosio hljeb. Zumra je dobila nekoga kome će reći „sine“, a Damir je prvi put u životu imao dom koji ga čeka. Mahala je šaptala, ali kada su ih vidjeli kako sjede pod lozom i smiju se, i najglasniji su ušutjeli.
- Kako pišu domaći portali poput Blic Žene, ovakve priče podsjećaju da porodica nije uvijek krvna veza, već odnos koji se gradi brigom i prisustvom. Stručnjaci ističu da starije osobe najviše pate od tihe usamljenosti, a ne od materijalne oskudice.
Prema tekstovima koje je objavio RTS Život, upravo međugeneracijska bliskost ima snažan terapeutski efekat – i za mlade koji traže smisao, i za stare koji traže razlog da se probude.
Slično navodi i Avaz Magazin, naglašavajući da jedan čin dobrote može promijeniti dvije sudbine odjednom. Nana Zumra i Damir to nisu znali unaprijed. Oni su samo sjeli, popili kafu dok je bila vruća i time pokazali da ponekad najveće čudo nije povratak onih koji su nestali, već dolazak onih koje nismo tražili, a koji ostanu.
