Često se kaže da je “put do pakla popločan najboljim namjerama”, a prema pisanju Blica, mnoge žene širom regiona ovu izreku upoznaju tek onda kada im se, mimo očekivanja, život zakomplikuje u trenutku u kojem su vjerovale da imaju sve pod kontrolom.
- Upravo to se dogodilo i ženi čija se ispovijest prenosi u nastavku – priči koja, iako lična, nosi univerzalan pečat ljudskih slabosti, želja, strahova i pogrešnih procjena. Ona je uvjerena da se našla u nečemu što djeluje bezazleno, skoro prolazno, ali tek kasnije je shvatila da se zaplela u mrežu emocija, odgovornosti i posljedica koje nisu bile dio prvobitnog plana. Zato danas, kada se osvrne unazad, priznaje da je njena odluka bila mješavina radoznalosti, samoće i pogrešne procjene da se može igrati s nečijim životom, a da pri tom ne povrijedi ni sebe ni druge.
U svijetu u kojem se granice među ljudima sve više pomjeraju, a emocionalna odgovornost postaje maglovita i rastegljiva, mnogi se nađu u situacijama koje počnu kao avantura bez ikakvih obaveza. Tako je i ona na početku vjerovala da ulazi u odnos koji neće nikoga povrijediti i koji neće prerasti u išta ozbiljno. Vjerovala je da je sve pod kontrolom, da je to samo usamljeni trenutak koji neće ostaviti trag. Ali, kako to često biva, stvarnost se pobrinula da je razuvjeri.
U početku joj je djelovalo da ne čini ništa posebno loše – on je bio taj koji je prvi napravio korak, on je taj koji je govorio da njegov brak ne funkcioniše, da je sve odavno mrtvo, da samo formalno postoji uz ženu s kojom dijeli kuću, ali ne i život. Govorio je da se sprema da izađe iz svega, da je odluka već donijeta, samo se čeka pravi trenutak. Sve te riječi djelovale su uvjerljivo, pogotovo zato što je on nastupao sigurnim tonom čovjeka koji zna šta hoće.
- Kako navodi Kurir, mnoge žene koje se zateknu u ovakvoj ulozi ubijede sebe da nisu krive, jer „nisu one te koje ruše brak“. Ali bez obzira na to kako situacija počne, jednom kada se uđe u tuđu porodičnu priču, čak i iz prikrajka, nemoguće je ostati potpuno nevin. Postoji lanac ljudi čije se emocije, životi i svakodnevica mijenjaju, a da toga nisu ni svjesni.
Vremenom je i ona počela osjećati ono čega se najviše plašila – granice koje su bile jasne počele su se topiti. Pojavile su se emocije, a zatim i osjećaj krivice, osjećaj težine i neizvjesnosti. Iako nije planirala ništa ozbiljno, počela je osjećati da je uvučena dublje nego što je željela. U jednom trenutku shvatila je da paralelni odnosi nikada nisu samo pitanje dvoje ljudi – oni uvijek nose sjenku treće osobe, one koja o svemu ništa ne zna.
Pravi lom nastupio je onog dana kada je supruga tog muškarca došla do nje. Bila je vidno uznemirena, potpuno razdrmana, a sve što je govorila izbijalo je iz bola žene koja osjeća da joj se raspada tlo pod nogama. Nije birala riječi, ali iza svega se moglo pročitati ono što svaka povrijeđena osoba osjeća – strah, nemoć i tuga. Žena iz naše priče priznaje da ju je upravo taj susret slomio više nego bilo šta što je sam muškarac ikada rekao. Shvatila je da, iako nije započela ništa sa željom da povrijedi, uprkos svim izgovorima, ipak je postala dio nečije tragedije.
To je bio trenutak kada se suočila s istinom. Muškarac koji je obećavao razvod, novi početak i zajedničku budućnost, odjednom je povukao ručnu kočnicu. Počeo je slati kontradiktorne poruke, ostavljati prostor za “možda”, za “jednog dana”, za “strpi se još malo”. Počeo je da balansira između dvije realnosti, praveći od njih dvije žene dva svijeta koja nikada nisu trebalo da se ukrste. Njene oči su tek tada potpuno otvorile – shvatila je da mu ona nije bila budućnost, već bijeg.
- Kada je došla do trenutka u kojem je uvidjela da ne želi život s njim, da joj nikada ne bi odgovaralo da bude njegova stalna partnerka, imala je još težu odluku da donese: morala je jasno i glasno da precrta sve što je trajalo. Znala je da svaki put kad se povuče, ostavi prostor za nedorečenost, on će to shvatiti kao priliku da se vrati. Zato je sakupila hrabrost i izgovorila ono što je trebalo već ranije reći: da ne želi da učestvuje u njegovoj porodičnoj krizi, da ne želi život iz sjenke, da ne želi sudbinu u kojoj neko mora da pati da bi drugi dvoje bili srećni.
Kako piše Nova.rs, najteži razgovori su oni u kojima se presijeca nešto što nam je u jednom trenutku pružalo utjehu, ali je kasnije postalo izvor bola. Upravo takav je bio njihov posljednji razgovor. Rekla mu je:
„Ne želim biti dio priče koja se krije. Ne želim da iko zbog mene plače. Ako brak ne funkcioniše, to nije moja bitka. A ovo nije ljubav – ovo je skrovište.“
On je pokušao da ostane prisutan, slao poruke, pravio male pokušaje da se vrati u njen život, ali ona je znala da bi svaki odgovor bio korak nazad. Morala je da prekine sve – ne zbog njega, ne zbog njegove žene, već zbog sebe. Svaka žena, kaže ona danas, mora znati kada treba zatvoriti vrata koja vode u sopstvenu tugu.
- Nakon svega, izvela je najvažniji zaključak: veze koje počinju na tuđim suzama rijetko kada donesu radost. Niko ne zaslužuje da bude tuđa utjeha, tajna ili privremeni izlaz. Prava ljubav ne traži da se skriva, da se opravdava, da se dijeli. Prava ljubav je otvorena, čista i nikome ne oduzima mir.
Zato danas poručuje svakoj ženi koja se nađe u sličnoj situaciji:
bolje je biti sama nego nečija rezerva, bolje je čekati čovjeka koji dolazi slobodan nego se vezati za nekoga ko dijeli vrijeme umjesto srca. Najhrabriji su oni koji znaju reći “ne” onome što boli, čak i kad srce govori drugačije. Jer dostojanstvo, ma koliko puta bilo stavljeno na test, ostaje najveća snaga koju čovjek može imati.
