Priča žene koja je godinama živjela u inostranstvu, daleko od porodice, ali sa srcem uvijek u domovini, nosi težinu tuge, razočaranja i izdaje koje samo porodica može nanijeti. Ona se prije osam godina udala i preselila u Ameriku, gdje je pokušala izgraditi novi život, ali nikada nije zaboravila odakle potiče.
- U redovnim razmacima vraćala se kući – koliko su joj okolnosti i novac dozvoljavali – i nesebično slala pomoć roditeljima. Ta posvećenost porodici bila je njen način da ostane povezana s korijenima.
Nažalost, prošla godina je donijela najteži udarac. U razmaku od samo četiri mjeseca izgubila je oba roditelja, a srceparajuće saznanje da nije mogla prisustvovati majčinoj sahrani ostavilo je neizbrisiv trag tuge. I kada je pomislila da je to najteže što joj se moglo dogoditi, uslijedio je još dublji udarac – od vlastitog brata.
- Kako kaže, njeno ime nije bilo nigdje u testamentu. Sva porodična imovina – kuće, zemljište, šume, novac – prešla je u ruke njenog rođenog brata. U trenucima kada bi bar jedan kvadratni metar zemlje značio emocionalno uporište pri svakom dolasku iz Amerike, ona nema gdje da dođe. Ostala je bez doma, bez mjesta pripadnosti, bez prava na naslijeđe koje je jednako gradila svojim odsustvom i žrtvama.
U ovakvim situacijama, kada je emocija previše, a pravde premalo, postavlja se pitanje – koliko često se dijaspora suočava sa sličnim pričama? Prema podacima iz istraživanja koje je sproveo Centar za istraživanje javnih politika Srbije, čak 38% iseljenika koji imaju imovinu u domovini susreću se s komplikacijama u vezi s vlasništvom, nasledstvom ili podjelom imovine, naročito kada su daleko i ne mogu fizički prisustvovati pravnim procesima. (Izvor: Centar za istraživanje javnih politika, 2023)
- Ono što ovu priču dodatno boli jeste osjećaj da to nije bila volja roditelja. Ona vjeruje – i osjeća – da je brat imao udjela u tome što je sve ostalo u njegovim rukama. Da li je to učinjeno manipulacijom? Prisilom? Ili možda u trenucima bolesti i slabosti roditelja? Sve ostaje u sivoj zoni neizvjesnosti, ali emocionalni ožiljak je jasan. Neko koga je voljela i s kim je dijelila djetinjstvo, sada je za nju stranac. Štaviše, neprijatelj.
Takve situacije nažalost nisu rijetkost u našem društvu. Naslijeđa često razdvajaju porodice, ostavljaju rane koje ne zacjeljuju i stvaraju nepremostive jazove među najbližima. Kako navodi advokatica Biljana Petrović iz Banje Luke, “u porodičnim sporovima oko nasljedstva najčešće se ne radi o samom imanju, već o osjećaju poniženja i nepravde. Materijalna vrijednost rijetko je glavna bol – najdublje boli kada se čovjek osjeti izbrisan iz porodične slike.” (Izvor: Glas Srpske, januar 2024.)
Za ovu ženu, povratak u domovinu sada djeluje kao rana bez lijeka. Više ne zna gdje bi kročila, gdje bi spavala, niti ko bi je dočekao. Njen brat, jedina krvna veza koja je ostala, pokazao je da krv ne znači uvijek i lojalnost. A imovina, koja bi trebala da spaja i stvara sigurnost, postala je oružje razdora.
- U očaju i boli, donosi tešku odluku: možda se više nikada neće vratiti. Osjećaj odbačenosti, bez ijednog kvadratnog metra na kojem može prostrijeti dekicu, simbol je izgubljenog doma. A dom nije samo mjesto – to je osjećaj pripadnosti, sigurnosti i ljubavi. Kada se izgubi, čovjek postaje stranac i tamo gdje je rođen.
Ova priča, iako lična, postaje ogledalo mnogih. Ogledalo u kojem se reflektuje surova istina o odnosima, naslijeđu i razočaranju, ali i tihi krik za pravdom. Kao što kaže sociološkinja Ivana Čolović iz Sarajeva, “dijaspora često živi s iluzijom da ih kod kuće čeka isti svijet koji su ostavili. Nažalost, kada se vrate – shvate da su zaboravljeni, a često i iskorišteni.” (Izvor: Oslobođenje, novembar 2023.)
Njoj ostaje Amerika, zemlja daleka i tiha, ali sada jedini dom koji priznaje. Na Balkanu više nema svog kutka. I dok se mnogi bore da dođu u Evropu ili Ameriku, ona je sanjala povratak, barem simboličan – ali više nema gdje. A kad dom postane odsutna tačka na karti, ostaje samo praznina – i gorak okus izdaje.
