U danšnjem članku vam donosimo jednu jako zanimljivu i potresu priču. Naime Bahrija iz Tarčina nosi na svojim plećima život pun bola odricanja i borbe.Kako navodi još od ranog djetinjstva život joj nije bio nimalo lak. Odrasla je u kući u kojoj je otac bio alkoholičar, a nasilje u porodici bilo je svakodnevnica. Već tada je naučila kako je to kada se moraš boriti za vlastiti mir i sigurnost.
- Bez obzira na to što nije imala podršku u roditeljskoj kući, nadala se da će pronaći sreću u braku.U devetnaestoj godini udala se i preselila u Čapljinu, gdje je provela deset godina, sve do izbijanja rata. No, kako rat ne donosi samo granate, već i lomove unutar porodica, njen muž je u ratnom haosu upoznao drugu ženu i bez mnogo objašnjenja napustio Bahriju i njihovo troje male djece. U tom trenutku, najstarije dijete imalo je samo šest godina, a blizanci su imali dvije.
Ostavljena i sama u vremenu kada je sve bilo nesigurno, Bahrija je morala biti i majka i otac, i zaštitnik i hranitelj. Najstarijeg sina uspjela je podići sama, uprkos ogromnim teškoćama. Mlađi sin bio je sklon problemima, a ćerka joj je osoba s invaliditetom, danas smještena u zavodu. Povremeno je dovode da provede vrijeme s majkom, ali to su rijetki trenuci koje Bahrija danas doživljava kao svetinju.
- Danas živi bolesna i zaboravljena, bez ikakvih stalnih primanja. Njena svakodnevica svodi se na obroke iz Narodne kuhinje i osamu koju gotovo niko ne prekida. Rijetko je ko posjeti, a djeca je ne obilaze i ne pomažu joj. Posebno je teška priča s njenim starijim sinom, s kojim je dugo vremena dijelila kuću, ali čiji je odnos s porodicom doživio težak krah.Jedne večeri, oko deset sati, u kuću joj je uletio unuk noseći kofere, sav u suzama. Odmah je znala da se dogodilo nešto loše. Dječak je drhtavim glasom rekao da ih je otac, Bahrijin sin, pijan pretukao i izbacio iz kuće. Tada nije razmišljala ni sekunde – uzela je telefon i pozvala policiju, ne štedeći sina, jer je osjećala da je to jedini ispravan korak.
Policiji je tada rekla jasno i odlučno: “Dođite i uhapsite mog sina, nasilje u porodici ne smije se tolerisati, čak ni kada je počinilac moje vlastito dijete.” Sutradan je snaha došla do Bahrije i ispričala cijelu priču – potvrđujući nasilje i opasnosti kojima je bila izložena. Iako je osjećala tugu, Bahrija je znala da nije pogriješila.Njen sin je nakon toga završio u zatvoru, gdje je proveo tri mjeseca. Po izlasku, odlučio je da ne želi više kontakt s majkom – zamjerio joj je što je stala na stranu njegove supruge i djece, iako je ona vjerovala da nema opravdanja za nasilje. Od tada je prošlo mnogo vremena, a sin više ne dolazi. Zna da majka nema novca ni hrane, ali ga to, kako kaže, ne zanima – odlučio je da joj se na taj način osveti.
- Bahrija ne žali zbog svoje odluke. I danas tvrdi da bi opet isto uradila jer nijedna žena ne treba trpjeti nasilje, ma od koga dolazilo. Snaha joj je tada došla uplakana, a Bahrija je reagovala kao žena i kao majka, svjesna da istina i pravda ne smiju imati dvostruke standarde.Sada, u poznim godinama, Bahrija živi tiho i povučeno. Njena priča ostaje ogledalo mnogih sudbina koje se odvijaju daleko od očiju javnosti, u selima i gradovima gdje stariji ljudi preživljavaju zaboravljeni od svijeta. Ona je žena koja je ostala sama, ali nije izgubila dostojanstvo. Njena snaga ne leži u onome što ima, već u tome kako je preživjela sve ono što je izgubila.
