U današnjem članku vam pišemo o Šemsi Suljaković kraljici narodne muzike. U svoje vrijeme je bila itekako popularna.E, imaš tih ljudi što ne traže naslovnice i kamere, ali su iza kulisa stvarali istoriju.
- Jedan od takvih je Džavid, muzički producent čije je ime možda tiho, ali su njegove pjesme odjekivale s kafanskih zvučnika, radija i gramofona cijelih četrdeset godina. Kad bi se samo sabrale sve njegove melodije, ne bi ti stalo na jednu noć veselja.
Džavid je kroz svoju bogatu karijeru producirao više od 200 albuma i komponovao hitove za neka od najvećih imena naše muzičke scene – Džej Ramadanovski, Šemsa Suljaković, Dona Ares, Hakala, Halid Bešlić, Šaban Šaulić, i mnoge druge. Kada priča o svom radu, vidiš da mu to nije samo posao, već životna strast, zanat, i duboka emocija.
- Na pitanje da li mu je bilo izazovnije raditi sa velikim zvijezdama ili mladim talentima, iskreno odgovara – svaka saradnja ima svoju draž i svoju težinu. Priznaje da je teško izdvojiti ko je najbolji, jer su mnogi s kojima je sarađivao vrhunski u svom zanatu. Ipak, izdvojio je Šerifa Konjevića kao vokal bez premca, i podsjetio na neponovljiv glas Šabana Šaulića, čiju zamjenu, kako kaže, teško da ćemo ikad dočekati.
Šemsa Suljaković, Kemal Malovčić, Muharem Serbezovski, svi su, kaže, dobili pjesme koje su postale evergreeni narodne muzike. Posebno se sjeća pjesme „A ja sam te volio“, koju je napisao za Hakala, vjerujući od samog početka da će publika odmah prepoznati emociju i kvalitet. I bio je u pravu – pjesma i dan-danas živi među narodom.
- Zanimljivo, kada je riječ o Šemsi Suljaković, česti su mitovi i legende o tome kako je mogla snimiti pjesmu i u „veselom stanju“. No Džavid donosi jednu intimniju i ljudskiju priču. Ispričao je trenutak kad Šemsa, iako pod uticajem emocija i alkohola, nije mogla da izgovori jednu ključnu riječ u pjesmi – jer joj je značila previše. Nije htjela da je pusti na pola snage. Vratila se sutradan, otpjevala je s punim srcem, i baš ta emocija dala je pjesmi snagu koju ni studio ni tehnologija ne mogu da nadomjeste.
„Momenat sve definira,“ kaže on. „Ako nije izraženo na pravi način, pjesma pada. A kad jeste – to se osjeti i kod onog ko sluša.“
I nakon decenija rada, Džavid i dalje ne osjeća umor. I dalje ima volje i žara da stvara nove pjesme, da pomogne mladim talentima, ali i da njeguje saradnje s veteranima. Njegov studio je još uvijek pun života, nota i tihe magije koja nastaje kada čovjek voli ono što radi.
Iako je ime najviše vezano za narodnu muziku, Džavid kaže da nema granica u žanru. Uživanje u muzici za njega ne poznaje stilsku barijeru. Dobra pjesma je dobra pjesma – bila ona narodna, pop ili sevdah.
Zanimljivo je i što napominje da danas, zbog promjene vremena i industrije, ne prepoznaju muzičare kao nekad. Ulica je postala mjesto prolaznosti, a nekadašnje legende više ne izazivaju ono prepoznavanje i divljenje koje su nekad imale. Možda zbog društvenih mreža, možda zbog hiperprodukcije – ali duh stare muzike polako izmiče.
Ipak, dok god postoje ljudi poput Džavida, koji svoj zanat ne doživljavaju kao posao, već kao poziv, muzika će imati dušu. Njegova skromnost, iskustvo i ogromna ostavština govore više od bilo koje reklame. On je čovjek iz sjene, ali sa zvukom koji ne blijedi.
Jer na kraju, kako i sam kaže – ne postoji bolji osjećaj nego kad čuješ da tvoja pjesma živi u nečijem sjećanju, u tuzi, u radosti, u kafanskoj noći… i da su tvoje note nekome bile rame za plakanje ili povod za nazdravljanje.
To je ono što ostaje. To je muzika. To je Džavid.
