U današnjem članku vam pišemo na temu neočekivanog susreta s nečim nepoznatim i zastrašujućim u vlastitom dvorištu, ali i o strahu koji se pretvara u znatiželju, pa zatim u odavanje počasti prirodi.
- Priča koja slijedi govori o jednom naizgled običnom jutru koje se pretvorilo u lekciju iz ekologije, pažnje i prihvatanja onoga što ne razumijemo na prvi pogled.
Jutro je počelo tiho, s blagom svjetlošću koja je dopirala kroz tanak veo jutarnje magle. Kuća je bila mirna, vrt ispunjen mekim mirisom vlažne zemlje nakon rose. Sve je djelovalo uobičajeno i smireno – savršen početak dana. Vlasnica vrta izašla je da zalije cvijeće i provjeri jesu li njeni mačci opet pravili nestašluke. Ali ništa nije upućivalo na to da će taj dan u vrtu biti ispunjen prizorom koji će je ostaviti bez daha.
- Čim je otvorila kapiju, dočekao ju je oštar, gotovo fizički neprijatan miris. Bio je toliko snažan da je izazvao stezanje u grudima i metalni ukus u ustima. Od prvog trenutka je znala da nešto nije u redu. Zastala je, ne usuđujući se da u potpunosti udahne taj zrak natopljen nečim trulim i neprirodnim. Ali radoznalost je bila jača od opreza, pa je, uz otpor tijela, napravila korak naprijed.
Pogled joj je brzo pao na neobičan prizor pored cvjetnjaka. Na tlu se nalazilo nešto što je izgledalo poput žive, crvenkaste, sluzave mase. Tekstura toga bića — ako je to uopće bilo biće — podsjećala je na nešto između organskog i stranog tijela. Miris koji je ispuštalo bio je toliko snažan da se činilo kao da negdje trune životinja. Strah ju je na trenutak potpuno obuzeo. „Je li ovo larva? Ili gljiva? Ili možda… nešto vanzemaljsko?“ – pitanja su se rojila u glavi.
Uz podrhtavanje ruku, izvukla je telefon iz džepa i fotografisala to nepoznato. Nakon što se povukla na sigurnu udaljenost, počela je pretraživati internet. Kucala je pojmove poput „crveno, sluzavo, smrdi na trulež” i nije mogla vjerovati vlastitim očima kad je pronašla odgovor. Ono što je vidjela zove se Anthurus archeri, poznato i kao „đavolji prsti” – rijetka i zapanjujuća gljiva.
- Ova gljiva je porijeklom iz Australije i Tasmanije, ali se proširila po svijetu. U početku izgleda poput bijelog jajeta zakopanog u zemlji, a zatim, kad sazrije, puca i iz njega izrastaju crveni izdanci nalik prstima ili kandžama, obloženi sluzi koja širi miris raspadanja. Njen izgled je zastrašujući, ali svaka njena osobina ima svrhu: intenzivan miris truleži zapravo je evolucijski trik kojim gljiva privlači muhe i druge insekte. Oni zatim raznose spore po okolini i tako joj omogućavaju da opstane.
Saznanje o tome da je riječ o živom organizmu iz prirode, a ne o nekoj prijetnji, donijelo je olakšanje, ali i novu vrstu poštovanja. Ovaj fascinantni gost iz svijeta gljiva, iako nalik nečemu iz horora, nije bio opasan – samo drugačiji. Ljudska mašta brzo uplaši ono što ne razumije, ali nauka često nudi jednostavno objašnjenje.
Prema publikaciji „Gljive naših krajeva“ iz Biološkog instituta u Zagrebu, „đavolji prsti“ prvi put su zabilježeni u Evropi početkom 20. stoljeća i od tada se prilagodili različitim klimatskim uslovima. Danas se mogu naći čak i na područjima Balkana, gdje izazivaju iznenađenje i nevjericu među ljudima koji ih nikada ranije nisu vidjeli.
Biološko društvo Srbije u svojoj stručnoj bilješci iz 2018. navodi kako ova gljiva nije otrovna, ali se rijetko koristi u prehrani zbog izuzetno neugodnog mirisa i gnjecave strukture. „To je primjer gljive koja više priča priču nego što se koristi u praksi“, stoji u zapisu.
Sa druge strane, u edukativnom članku objavljenom na portalu „Moja bašta“ u Bosni i Hercegovini, stručnjaci za vrtlarstvo savjetuju da se ovaj tip gljiva ne uklanja nasilno, već da se ostavi prirodnom ciklusu raspadanja, jer njeno prisustvo ne predstavlja prijetnju za biljke, ljude ili životinje.
- Ona je tog jutra odlučila upravo to – da se ne miješa. Ostala je zatečena, ali i zadivljena time kako priroda nadmašuje i najmaštovitijih umjetnika. Od tog dana, taj kutak vrta postao je simbol čuda, podsjetnik na to da svijet oko nas krije nevjerovatne oblike života, koji ponekad mogu izgledati čudno, groteskno ili opasno – ali imaju svoje mjesto u prirodi.
Svaki put kad prođe pored „đavoljih prstiju“, prisjeti se koliko je važno posmatrati prije osuditi, istražiti prije prestraviti se. I svaki put taj susret bude nova pouka: da se prirodi treba diviti, poštovati je i učiti iz njenih nevidljivih zakona.
Dvije rečenice kao prepričana verzija:
Jedno mirno jutro pretvorilo se u neočekivano otkriće kada je pronašla zastrašujuću, crvenkastu gljivu koja je ispuštala smrad truleži — ali se ispostavilo da je riječ o prirodnom čudu zvanom „đavolji prsti“. Ovaj susret naučio ju je da je strah ponekad samo korak do znatiželje i da je priroda puna tajanstvenog života, ako joj damo prostora da nas iznenadi.
