Veče 22. juna 1985. u Tallahasseeju na Floridi trebalo je biti ispunjeno samo ljubavlju i veseljem. Michael Carter, mladi mehaničar poznat po svom vedrom osmijehu, i Rebecca Turner, studentica sestrinstva smirene i velikodušne naravi, upravo su izgovorili sudbonosno „da“.
- Njihov svadbeni prijem u maloj gradskoj sali bio je ispunjen radošću i smijehom, a gosti su osjećali da prisustvuju početku jedne sretne budućnosti. Mladi par djelovao je kao oličenje harmonije i obećanja.
Nakon što su posljednji put nazdravili i zaplesali, Michael i Rebecca napustili su slavlje u pola noći. U plavom Chevy Camaru iz 1977. krenuli su prema Panama City Beachu, gdje ih je čekao vikend medenog mjeseca. Ipak, ono što je trebalo biti prvo zajedničko putovanje kao supružnika pretvorilo se u noćnu moru. Do jutra nisu stigli u motel. Telefoni su utihnuli, a porodice su brzo osjetile da nešto nije u redu. Kada se nisu pojavili, šerifova kancelarija odmah je zaprimila prijavu o nestanku.
- Prve sumnje usmjerile su se na nesreću. Cesta prema Apalachicoli bila je poznata po opasnim zavojima, slaboj rasvjeti i gustoj šumi koja ju je okruživala. Policija je pretraživala puteve, jarke i rijeku, ali nikakav trag nije pronađen. Camaro je nestao kao da je zemlja progutala i njega i dvoje mladih ljudi. Dani su se pretvorili u tjedne, tjedni u mjesece, a potraga je počela gubiti snagu.
Mediji su ubrzo preuzeli priču. Naslovi o „nestalim mladencima s Floride“ izazvali su lavinu nagađanja. Neki su tvrdili da je par pobjegao da započne novi život, drugi su šuškali o dugovima ili skrivenim neprijateljima. Bez dokaza, sve je ostalo na pričama, dok su Carterovi i Turnerovi živjeli u limbu između nade i očaja. Rebecca je u roditeljskom domu i dalje imala sobu kakvu je ostavila – knjige su čekale na noćnom ormariću, a krevet bio savršeno zategnut, kao da će se ona svakog časa vratiti. Michaelova majka, iako slomljena, godinama je dolazila u šerifovu kancelariju s njihovom svadbenom fotografijom u rukama, moleći da se slučaj ne zaboravi.
- Prošlo je dvanaest godina bez odgovora. A onda, 1997. godine, neočekivano otkriće donijelo je novu nadu. Geološki zavod u saradnji s NASA-om koristio je satelitske snimke visoke rezolucije kako bi mapirao tokove rijeka. Jedan tehničar, Alan Greene, primijetio je čudan pravokutni oblik u plićaku rijeke Apalachicola. Oblik je bio previše pravilan da bi bio prirodan. Kada je alarmirao vlasti, ronioci su odmah poslani na teren.
Ono što su pronašli oduzelo je dah i istražiteljima i porodicama. Iz mulja i guste vegetacije izvučen je plavi Chevy Camaro. Registarske tablice potvrdile su da se radi o automobilu Michaela Cartera. Unutra su ležali ljudski ostaci, nerazdvojni i nakon svih tih godina. Porodice su dočekale istinu – bolnu, ali napokon opipljivu.
Pitanje je ostalo: kako je moguće da je automobil promaknuo istražiteljima još 1985. godine? Stručnjaci su zaključili da su jake riječne struje i sezonske poplave zatrpale vozilo pod slojevima mulja i blata, čineći ga nevidljivim za tadašnje sonarne uređaje. Automobil je godinama ležao na dnu rijeke, skriven kao mračna tajna prirode.
Obdukcija nije dala jasne odgovore. Nije bilo tragova nasilja, niti znakova trovanja. Pretpostavka je bila da su Michael i Rebecca stradali iste noći kada su nestali, vjerovatno nakon što je automobil sletio s mokre ceste u rijeku. Oštar zavoj, loša rasvjeta i sklizak asfalt bili su smrtonosna kombinacija. Nesreća, jednostavna i tragična, ugušila je njihove planove prije nego što su se ostvarili.
- Godine 1998. Tallahassee je bio domaćin komemoracije za dvoje mladih ljudi čiji je nestanak obilježio cijelu zajednicu. Carterovi i Turnerovi su, nakon dugih godina, mogli sahraniti svoju djecu jedno pored drugog. Iako su sada imali mjesto na kojem se mogu oprostiti, praznina u njihovim srcima nije nestala. Bol se možda smirila, ali nikada nije potpuno otišla.
Priča Michaela i Rebecce postala je simbol koliko krhka može biti ljudska sudbina. Tehnologija je, nakon više od decenije, donijela odgovor koji je ljudska potraga propustila. Njihova ljubav, prekinuta u jednom trenutku, nastavila je živjeti u sjećanjima porodice i prijatelja. Rijeka koja ih je godinama skrivala na kraju ih je i vratila onima koji su čekali.
- Danas, spominjanje „nestalih mladenaca iz Tallahasseeja“ nosi sa sobom i tugu i podsjetnik. Tugu zbog izgubljene mladosti, snova i budućnosti koja nikada nije doživljena. Ali i podsjetnik da čak i u najmračnijim pričama, upornost i nada mogu pronaći put do istine. Michael i Rebecca nikada nisu dočekali svoj medeni mjesec, ali su, barem, pronašli svoj mir.
