u današnjem članku vam donisimo zanimljivosti na temu jedne od najpotresnijih priča ikada zabilježenih u Ginisovoj knjizi rekorda, priče koja nije nastala iz želje za slavom ili obaranjem granica, već iz čistog nemara, tišine sistema i nevjerovatne ljudske izdržljivosti.
- Sudbina mladog Austrijanca Andreasa Mihaveca i danas se prepričava sa nevjericom, jer pokazuje koliko se tragedija može dogoditi lako – i koliko je tanka linija između života i smrti.
Kako je „Blic“ pisao, Mihavec je 1979. godine bio tek osamnaestogodišnji šegrt, mladić na početku života, bez ikakve namjere da postane dio crne statistike. Jednog običnog dana našao se u automobilu koji je učestvovao u saobraćajnoj nesreći. Iako nije bio kriv, policija ga je privela radi provjere. Ono što je trebalo da traje nekoliko sati, pretvorilo se u noćnu moru dugu devetnaest dana.
Ključ tragedije ležao je u banalnoj, ali smrtonosnoj grešci – trojica policajaca zaduženih za slučaj jednostavno su zaboravila da je mladić u pritvoru. Svaki od njih pretpostavljao je da je onaj drugi već obavio posao i pustio ga. Dok je birokratija funkcionisala po principu pretpostavke, Andreas je završio u podrumskoj ćeliji, izolovan od svijeta, bez hrane, bez vode i bez ikakvog kontakta s ljudima.
- Njegova majka je u međuvremenu pokušavala da sazna gdje joj je sin. Kako prenose „Večernje novosti“, nailazila je na zid ravnodušnosti, nejasne odgovore i uvjeravanja da „nema razloga za brigu“. Sistem je ćutao, a vrijeme je prolazilo. U ćeliji, daleko od hodnika i kancelarija, Andreas je vikao, lupao, dozivao pomoć, ali ga niko nije čuo. Debeli zidovi podruma i fizička udaljenost od svakodnevne policijske rutine učinili su da njegovi pozivi nestanu u praznini.
Dani su se pretvarali u noći, a noći u dane. Bez hrane, tijelo je počelo da slabi, a bez vode situacija je postajala kritična. Ono što je Mihaveca održalo u životu bila je kondenzovana vlaga na zidovima ćelije. Kapljice koje su se skupljale na hladnoj površini bile su njegov jedini izvor tečnosti. Svaki gutljaj bio je borba, ali i razlog da izdrži još jedan dan. Ljekari su kasnije zaključili da bez te minimalne količine vode ne bi preživio.
Tek kada se iz podruma počeo širiti neugodan miris, jedan policajac je slučajno otvorio vrata ćelije i otkrio iscrpljenog mladića – živog, ali na ivici smrti. Mihavec je za devetnaest dana izgubio čak 24 kilograma, bio je dehidriran, psihički iscrpljen i fizički slomljen. Oporavak je trajao mjesecima, a posljedice su ga pratile godinama.
Priča je brzo dospjela u javnost i, kako navodi „Kurir“, šokirala cijelu Austriju. Ljudi nisu mogli da vjeruju da je moguće da neko u modernoj državi bude zaboravljen u policijskom pritvoru skoro tri sedmice. Iako je njegovo preživljavanje ušlo u Ginisovu knjigu rekorda kao najduži period preživljavanja bez hrane i vode u pritvoru, to je bila titula koju Mihavec nikada nije želio.
- U sredini ove priče nalazi se i pitanje odgovornosti. Trojica policajaca – Markus Veber, Hajnc Ceheter i Ervin Šnajder – izvedeni su pred sud. Međutim, kako nije bilo moguće utvrditi ko je bio direktno najodgovorniji, svi su kažnjeni novčanim kaznama od oko dvije hiljade eura. Javnost je reagovala burno. Mnogi su smatrali da takva kazna vrijeđa zdrav razum i ne odgovara težini onoga što se moglo završiti smrću. Izostanak ozbiljnije sankcije ostavio je gorak osjećaj nepravde.
Psiholozi su kasnije analizirali slučaj i isticali da je mentalna snaga bila presudna za Mihavecov opstanak. U potpunoj izolaciji, bez ikakve informacije da li će ikada izaći, uspio je da zadrži nadu. Vjera da će ga neko pronaći i instinkt za preživljavanje držali su ga budnim i svjesnim, čak i kada je tijelo počelo da odustaje.
Kako je pisao portal CdM.me, emotivna dimenzija ove priče dodatno je uznemirujuća – majka koja danima traži sina, sistem koji ne reaguje i mladić koji u tami čeka da li će ikada ponovo vidjeti svjetlo dana. Upravo ta ljudska komponenta čini ovu priču više od pukog rekorda; ona je simbol sistemskog propusta i ljudske izdržljivosti.
Na kraju, ova sudbina nosi i snažnu pouku. Kako ističe Avaz.ba, institucije moraju funkcionisati odgovorno, jer jedan mali propust može imati fatalne posljedice. Istovremeno, priča Andreasa Mihaveca pokazuje da je ljudsko tijelo sposobno za nevjerovatne podvige, ali i da duh može biti jači nego što mislimo.
- Danas, decenijama kasnije, njegovo ime ostaje zapisano u Ginisovoj knjizi – ne kao slavlje, već kao opomena. Opomena sistemima da nemar ubija, ali i inspiracija ljudima da u najtežim trenucima ne izgube nadu. U tami, gladi i žeđi, Andreas Mihavec je preživio zahvaljujući kapljicama vode i snazi volje – podsjećajući nas da je nada ponekad najjače oružje koje čovjek ima.
