Danas vam donosimo jednu jako zanimljivu priči koja je obišla cijeli svijet i koja nije nikog ostavila ravnodušnim.Sofijina priča je upravo takva – istinita, gorka, ali i duboko poučna. Priča o ljubavi, razočaranju, snazi jedne žene i najzad – pravoj Božjoj pravdi.
- Život, kažu stari, piše priče koje ni najbolji pisac ne bi mogao zamisliti. I baš kad pomisliš da znaš šta te čeka, sudbina te iznenadi – ponekad bolno, a ponekad s čudom koje ti preokrene cijeli svijet.
Godinama je Sofija čekala da ostane trudna. Kad se to napokon dogodilo, srce joj je bilo prepuno nade. Ali, umjesto da se s mužem Nikolom raduje tom čudu, dočekala ju je hladna istina: on je želio samo sina. Kći mu nije dolazila u obzir. Sofija je pokušavala da ne razmišlja o tome, nadajući se da će sve biti u redu kad beba stigne. Ali kad je na trećem ultrazvuku doktor rekao da čeka djevojčicu, Nikola je bez riječi napustio ordinaciju. Otišao je kao stranac.
- Kada je Sofija izašla iz bolnice nakon pregleda, Nikole više nije bilo. Pokušavala ga je zvati, ali nije se javljao. Kući je stigla autobusom, sa srcem težim od stomaka. A ispred stana – hladan kovčeg s njenim stvarima. Na njemu poruka:
“Ako se rodi djevojčica, sama ćeš je odgajati.”
Ta rečenica bila je kao šamar. Noge su joj klecnule, stomak se zgrčio, a suze krenule same. Sjela je na klupu ispred zgrade, ne znajući kud ni kako. Tada joj je prišla komšinica, teta Daša, žena zlatnog srca, koja je u trenu shvatila sve. Pozvala je hitnu pomoć, i Sofiju su ponovo odveli u porodilište.
- A tamo – čudo. Umjesto jedne bebe, Sofija je rodila blizance – djevojčicu i dječaka. Dvostruka radost, dvostruka snaga. Bilo je to kao Božji odgovor na bol i poniženje koje je pretrpjela.Na dan otpusta iz bolnice, Sofiju su došli dočekati njen otac i majka. A sa njima – iznenađenje – i Nikola. Lice mu je sijalo, u ruci raskošan buket crvenih ruža. Prišao joj je, poljubio je i s ushićenjem uzeo sina u naručje. No, kad je vidio kćerku – nije joj ni prišao. Kao da je ne vidi.
I tada se sve prelomilo u Sofiji. Bacila je buket na pod, uzela sina iz njegovih ruku, privila oboje djece uz grudi i sjela u auto svojih roditelja. Na odlasku je, kroz suze koje su bile i gnjev i ponos, viknula da je to kraj.
“Zaboravi nas! Zauvijek!”
- Nikola nije mogao vjerovati šta je čuo. Bio je slomljen, iznenađen. Nije očekivao takvu hrabrost od žene koju je mislio da može povrijediti bez posljedica. No, Sofija je znala: vrijeme je da spasi svoju djecu i sebe.Podnijela je zahtjev za razvod, prekinula svaku vezu sa Nikolom. Kasnije je upoznala dobrog čovjeka, ali nije žurila u novu vezu. Odgaja djecu sama, uz ljubav i dostojanstvo. Ne pati, ne traži osvete. Samo gradi mir za svoju porodicu.
A Nikola? On je otišao kod sveštenika, tražeći odgovore. I dobio ih.
Sveštenik mu je rekao:
“Bog daje ono što je najbolje. A ponekad, jedno žensko dijete zna da vrijedi više nego deset sinova. Nije bitno je li dijete muško ili žensko – bitno je da je duša čista, srce veliko i da donese dobro na ovome svijetu. Ako toga ne vidiš – onda nisi ni otac ni čovjek.”
Tada je Nikola shvatio. Prekasno.
- Sofijina priča uči nas važnoj lekciji: ne biraš djecu – djeca biraju tebe. I kad već izaberu da dođu kroz tebe na ovaj svijet, dužnost ti je da ih voliš, štitiš i budeš im oslonac – bez obzira na pol. Jer ljubav roditelja nije uslovna. Ili postoji – ili ne postoji.U svijetu koji je često pun predrasuda, neka ova priča bude poziv:
Da se djeca ne rađaju da bi ispunila naše želje, nego da bi nam otvorila oči.
Da ljubav nije u rodu ni polu – već u duši koja te prepozna kao svoje sigurno mjesto.
