U današnjem članku vam pišemo na temu jednog emotivnog trenutka koji je obišao svijet i dirnuo mnoge. Ovo je priča ispričana jednostavnim riječima, kao da je piše lični bloger, o suzama koje nisu znak slabosti, već duboke zahvalnosti i sjećanja.
- Novak Đoković je ime koje gotovo svi znaju. U Srbiji, ali i daleko izvan njenih granica, on nije samo vrhunski sportista, već simbol upornosti, discipline i porodičnih vrijednosti. Javnost ga često vidi kao nepobjedivog na terenu, smirenog i fokusiranog, ali rijetko kao čovjeka koji dopušta emocijama da izađu na površinu. Upravo zato je fotografija na kojoj plače izazvala toliku pažnju i pitanja – šta stoji iza tih suza?
Odgovor ne leži u porazu, niti u fizičkoj iscrpljenosti. Razlog je mnogo dublji i tiši. Suze su bile posvećene jednoj ženi, osobi bez koje Novakova karijera, ali i njegov životni put, vjerovatno ne bi izgledali isto. Njeno ime je Jelena Genčić i ona je bila mnogo više od trenerice.
Kada je prvi put ugledala dječaka koji je udarao lopticu na terenima Kopaonika, nije vidjela samo dijete koje voli tenis. Vidjela je budućeg šampiona. Njena intuicija bila je snažna i jasna. Roditeljima je rekla riječi koje su tada zvučale gotovo nestvarno – da će njihov sin već sa sedamnaest godina biti među najboljima na svijetu, a kasnije i broj jedan. Vjerovala je u njega prije nego što je svijet znao njegovo ime.
- U ranim godinama Novak nije dobijao samo tehničke savjete. Jelena Genčić je smatrala da se pravi sportista ne gradi samo kroz udarce i kondiciju. Držala je besplatne treninge, na hiljade njih, ali je insistirala i na obrazovanju, kulturi i radoznalosti. Čitali su poeziju, razgovarali o prirodi, učili da tenis nije izolovan od života. Učila ga je da pobjeda nema vrijednost ako iza nje ne stoji karakter.
Takav pristup ostavio je dubok trag. Novak je odrastao u okruženju u kojem su disciplina i znanje išli ruku pod ruku. Nije bio samo talentovan, bio je i odgovoran, radoznao i spreman da sluša. Kada je sa sedamnaest godina počeo da ruši granice i ulazi u svjetski vrh, postalo je jasno da njene riječi nisu bile puka nada, već realna procjena.
Godine su prolazile, a snovi s Kopaonika pretvarali su se u stvarnost. Kada je prvi put podigao pehar na Vimbldonu, to nije bila samo njegova pobjeda. Bio je to i dokaz da je neko, mnogo ranije, znao gdje taj put vodi. Svaki veliki trofej nosio je u sebi i dio njene tihe podrške.
- Posebno emotivan trenutak dogodio se nakon osvajanja zlatne medalje na Olimpijskim igrama u Parizu. Tada su suze krenule same. Novak se prisjetio svoje prve trenerice, žene koja mu je dala vjeru u trenutku kada je sve tek počinjalo. Govorio je o zahvalnosti, o lekcijama koje nije naučio iz knjiga, već iz njenog primjera. Te suze nisu bile slabost, već priznanje.
Kako navodi RTS, Jelena Genčić je od najranijih dana učila Novaka osnovnim životnim navikama – od urednosti i samostalnosti do pravilne ishrane i poštovanja rasporeda. Smatrala je da se profesionalizam gradi od malih stvari i da se šampion prepoznaje i van terena, u ponašanju i odnosu prema drugima.
- Prema pisanju Blica, Novak je i godinama nakon njene smrti često govorio o svojoj „teniskoj majci“. Isticao je da osjeća njeno prisustvo u ključnim trenucima karijere i da mnoge odluke koje danas donosi imaju korijen u savjetima koje mu je davala dok je još bio dječak.
Kako podsjeća Nedeljnik, mural posvećen Jeleni Genčić na Dedinju nije samo znak sjećanja, već simbol zahvalnosti. On podsjeća da iza svakog velikog šampiona stoji neko ko je vjerovao prije svih drugih. U Novakovom slučaju, to je bila žena koja je vidjela dalje od rezultata – vidjela je čovjeka.
Priča o njenoj ulozi u njegovom životu podsjeća da uspjeh nikada nije isključivo lični. On je zbir povjerenja, rada i nesebične podrške. Zato su suze Novaka Đokovića bile razumljive – jer su bile upućene onoj koja mu je pomogla da postane ne samo najbolji teniser na svijetu, već i čovjek kakav je danas.
