Kada je izgubila oca, svijet joj se na trenutak srušio. Tuga zbog odlaska roditelja bila je neizmjerna, ali u toj tišini naslijeđe je došlo kao svjetionik – porodična kuća, mjesto sjećanja, sigurnosti i korijena. Nakon sedam godina iznajmljivanja malog stana, odlučila je da se sa suprugom preseli u dom svoje mladosti. Međutim, ono što je trebalo biti novi početak, pretvorilo se u nepredvidivu krizu braka.
Suprug je imao drugačiju viziju. Umjesto podrške i razumijevanja, iznio je zahtjev koji je potresao temelje njihovog odnosa – želio je da se kuća prepiše na oba imena. Smatrao je da je zajednički život sinonim za zajedničku imovinu. Njegove riječi, “Brak znači da sve delimo”, odzvanjale su u njenim mislima danima, ali ona nije mogla pristati. Kuća je bila amanet njenog oca, simbol njihove porodične prošlosti, i osjećala je da bi njenim djeljenjem izgubila više od samog imena na vlasničkom listu.
Nije očekivala da će njegov odgovor biti hladan i proračunat. U trenutku, s lica mu je nestala toplina, a zatim je došla prijetnja. Ako kuća ostane samo na njenom imenu, on će tražiti da mu plati polovinu kirije za sedam godina koje su zajedno proveli u garsonjeri – jer, kako je rekao, “Ako sam ti stranac, onda ne bih ni trebalo da plaćam tvoj stan.”
Za nju je to bilo šokantno. Iako je njihov stan bio skroman i nisu živjeli u luksuzu, to je bio njihov zajednički dom. Dijelili su troškove, brige, sreću i rutinu. Nikada nije razmišljala o tome kao o poslovnom odnosu. Njegov iznenadni zahtjev izbrisao je toplinu svih zajedničkih godina.
Sutradan je saznala nešto što ju je potpuno slomilo – njen suprug je kontaktirao advokata i razmatrao razvod ako mu ne isplati ono što traži. U trenu je ljubav zamijenjena ucjenom. Nije više bila riječ o kući ni novcu, već o povjerenju koje je nestalo u jednom potezu. Pitala se da li ona griješi, da li zaista postupa sebično, ali sve u njoj vikalo je da čuva ono što joj je ostalo od oca.
Pravna praksa u regionu jasno pravi razliku između imovine stečene nasljedstvom i zajedničke imovine stečene tokom braka. Prema informacijama dostupnim na portalu Paragraf.rs, zakonski nasledstvo pripada isključivo nasledniku, čak i ako je stečeno tokom braka. To znači da nema pravnog osnova da partner automatski postane suvlasnik kuće koja je nasledstvo – osim ako se ne donese drugačija odluka voljom vlasnika.
Osim pravnog aspekta, postavlja se pitanje emocija i moralnih granica. Da li je ljubav doista mjerljiva kroz račune i kvadrate? Da li je partnerstvo istinsko ako prestaje kad neko ne dobije ono što želi? Njena dilema nije usamljena. Brojne žene (i muškarci) širom Balkana suočavaju se s pritiscima u braku koji izlaze izvan granica zdravog kompromisa. Kako navodi psihoterapeutkinja Gordana Jocić za Blic Žena, “emocionalna ucjena često dolazi prerušena u govor o jednakosti i pravdi, ali u suštini krije nesigurnost i potrebu za kontrolom.”
U njenom slučaju, partner nije razgovarao, već postavio ultimatum. Takav pristup često je znak dubljih problema u vezi. Ako se partner ponaša kao protivnik, ako koristi pravne prijetnje da bi dobio ono što želi, to više nije dom – to je sudnica. A ona nije bila spremna da se odrekne ni kuće, ni dostojanstva.
Kada se bračni odnos svede na računicu, a ljubav postane uslovna, vrijeme je za ozbiljno preispitivanje prioriteta. U ovom slučaju, suprug je zaboravio na suštinu partnerstva – povjerenje, uzajamno poštovanje i nesebičnost. Po mišljenju advokata Saše Adamovića, objavljenom na portalu Nova.rs, supružnik nema pravo na naknadu troškova stanovanja unazad, ako se nije prethodno drugačije dogovoreno i dokumentovano. Dakle, njegov zahtjev da mu se retroaktivno isplati kirija za zajednički stan nema pravnu težinu, već više djeluje kao emocionalna ucjena.
Na kraju, ostaje pitanje – da li se zaista volimo ako ljubav mora da bude dokazana kroz suvlasničke ugovore i povrat troškova? Ili je ljubav upravo ono što ne stane u formulare, ono što se dijeli bez računa, ono što ostaje kad nestane sve drugo? Ona je izabrala da čuva ono što joj je otac ostavio, i u tom činu bilo je više lojalnosti i poštovanja nego u svim prijetnjama koje su došle s druge strane kreveta.
Možda neće zadržati supruga, ali zadržala je sebe. A ponekad je to najvažniji dom koji možemo sačuvati.
