Prije devet mjeseci, svijet jedne žene zauvijek se promijenio kada je izgubila svoju 16-godišnju kćerku u tragičnoj saobraćajnoj nesreći. Od tog dana, bol nije jenjavala. Svaki kutak njihove kuće podsjećao ju je na dijete koje više nikada neće zagrliti. Soba njene kćerke ostala je netaknuta, kao tiha kapsula sjećanja. Posteljina je još mirisala na nju, omiljene stvari ležale su na istom mjestu gdje ih je ostavila, a ormari su čuvali odjeću koja je čekala povratak koji se nikada neće dogoditi. U tim tihim trenucima, majka bi često ulazila u sobu da plače, vjerujući da je to jedino mjesto gdje još može osjetiti prisustvo svog djeteta.
- Ali život je imao nove izazove. Muževa kćerka iz prvog braka, tinejdžerka od 15 godina, trebala se useliti kod njih jer se njena majka selila u drugu saveznu državu. Problem je bio u tome što njihova kuća ima samo dvije spavaće sobe – bračnu sobu i sobu pokojne djevojke.
Žena je pokušala pronaći kompromis. Postojao je mali prostor u kuhinji gdje bi mogao stati krevet, pa je predložila mužu i njegovoj kćerki: “Soba moje kćerke nije dostupna. Ima prostora za spavanje u kuhinji.” To je izgovorila tiho, s osjećajem krivice i tuge, ali za nju nije postojala druga opcija. Njena rana je još uvijek bila otvorena.
Nakon njenog prijedloga, muž je ostao tih, dok se djevojčica samo blago osmijehnula. Žena nije znala što da misli o toj reakciji, ali je vjerovala da će njen suprug razumjeti koliko joj znači da sačuva sveti prostor uspomena.
- No, sutradan se dogodilo nešto što je potpuno slomilo njeno srce. Kada se vratila kući, prizor koji je zatekla zaledio ju je na mjestu. Soba njene kćerke bila je neprepoznatljiva. Njene stvari – odjeća, knjige, ukrasi – sve je bilo sklonjeno u mali ormar. Prekrivač s kreveta bio je skinut, namještaj pomjeren, a na policama su sada stajale stvari njene pastorke. Činilo se kao da je svaki trag njene kćeri izbrisan, kao da je nikada nije ni bilo.
Slomljena i preplavljena bijesom, žena nije mogla da zaustavi suze. Vikala je na muža, ne vjerujući da je mogao učiniti takvo nešto bez da je pita za mišljenje. On je, međutim, ostao hladan i odgovorio riječima koje su joj probole srce: “Nikada nećeš učiniti da se moja kćerka osjeća nepoželjno u kući svog oca!”
- Te riječi odzvanjale su joj u glavi poput eha. Kako da mu objasni da to nije bila namjera? Nije željela da djevojčica osjeti da nije dobrodošla, ali nije mogla podnijeti ni pomisao da soba njene kćeri, posljednje utočište njenog sjećanja, nestane tako lako.
U tom trenutku, muž joj se učinio kao stranac. Osjećala je da je njenoj kćerki pokazao potpunu hladnoću samo zato što nije bila njegova krv. Srce joj je bilo rastrzano između razumijevanja da djevojčica treba dom i bola zbog osjećaja da su je suprug i pastorka izdali.
Sada, dok stoji pred zidom tuge i bijesa, u njoj ključa dilema: ostati i boriti se za svoj brak ili otići i pokušati pronaći mir daleko od osobe koja je povrijedila ono što joj je najvažnije. Prvi put razmišlja o tome da ga napusti, jer ne zna može li preći preko ovog postupka.
