Postoji nešto iskonski dirljivo u načinu na koji je Džej Ramadanovski živio svoju vjeru. Ne onu institucionalnu, već onu dublju, tihu i svakodnevnu – vjeru u ljude, u dobrotu, u Boga, bez obzira na ime kojim mu se obraćao.
- Džej, čovjek pjesme, ulice i duše naroda, ostavio je za sobom naslijeđe koje prevazilazi note i scene. O njemu se mnogo govorilo – da je slavio, da nije, da se preobratio. Istina, kao i sve u njegovom životu, bila je jednostavna, ali duboka: nikada nije promijenio vjeru, ali je otvorio srce svemu svetom.
Svetoj Petki, naročito. Redovno ju je posjećivao u kapeli na Kalemegdanu, palio svijeće u tišini i, kako kažu svjedoci, često donosio pomoć onima koji nemaju. Jedna starija žena koja je radila u crkvi rekla je za Kurir Stil da je Džej znao doći i kad nije bilo praznika: „Bio je tih, skroman, ostavljao novac kod ikona. Oko njega se osjećala neka toplina.“ Nije se isticao, nije glumio vjeru – on ju je živio.
- Mnoge je oduševila anegdota o susretu s patrijarhom Pavlom. Kada ga je vidio na ulici, istrčao je iz taksija i uzviknuo: „Ćale, jel mogu da ti ljubim ruku?“ Taj jednostavni gest nije bio predstava. Bio je to trenutak čovjeka koji poštuje ono što je iznad njega, bez obzira na razlike. Njegova vera nikada nije bila prepreka, već most – između religija, naroda i emocija.
O tome je javno govorila i njegova kćerka Marija, koja je za Stil Kurir potvrdila da Džej nikada nije slavio slavu na tradicionalan način, s kolačem i svijećom, ali da je Svetu Petku obožavao. Obeležavao je njen dan iz poštovanja, kao gest zahvalnosti, ali bez raskida sa sopstvenim korijenima. „Govorio je da Bog za njega ima jedno lice“, rekla je Marija – a to je lice bilo ljudsko, blago i oproštajno.
Zanimljivo je koliko je taj odnos prema vjeri bio nenametljiv, a opet prisutan u svakom njegovom postupku. Sveštenik iz crkve na Kalemegdanu izjavio je za RTS da Džej nikada nije tražio priznanje za dobro koje je činio. Pomagao je djeci, kupovao hranu, ostavljao novac anonimno. „To je hrišćanski duh, bez obzira na formalnu pripadnost“, rekao je. A to je, zapravo, i duh čovječnosti.
- Njegov dugogodišnji prijatelj Acko Nezirović, za portal Nova.rs, govorio je s dubokom emocijom o posljednjim mjesecima Džejevog života. Bio je, kako kaže, radostan, pun života, s nadom da će korona proći i da će se kafanska svjetla ponovo upaliti. „Pare su mu bile papir, ništa više. Sve je dijelio. Nije imao ni stan na svoje ime kad je umro.“ Taj čovjek koji je punio hale i arene, na kraju je ostao samo sa pričom – ali pričom koju će narod pamtiti.
Marija, njegova kćerka, naslijedila je njegovu muzičku darovitost. Džej je s ponosom pratio njene nastupe i govorio da je ona njegova prava nasljednica. On nije ostavio vile, ali je ostavio pjesmu. Nije ostavio bogatstvo, ali jeste sjećanje koje ne blijedi. Njegova životna filozofija bila je jednostavna: „Zaradio sam da bih trošio. Neću ništa da nosim sa sobom.“
I kada je došao kraj, bio je vjeran sebi. Nije se pokolebao, nije tražio ceremonije. Tražio je da ga „hodža okupa“, da svira tamburica i da se za njegovu dušu popije čašica rakije. I tako je bilo. Džej Ramadanovski sahranjen je po islamskim običajima, ali ispraćen s poštovanjem koje nadilazi bilo koju etiketu vjere.
- Njegova smrt podsjetila je javnost na to koliki je trag ostavio, ne samo kao umjetnik, već kao čovjek. Na društvenim mrežama ljudi su dijelili uspomene, anegdote, pjesme koje su ih kroz njega dotakle. Komentari su bili gotovo identični – „bio je dobar čovjek“, „imao je dušu“, „nikad se nije uzdigao iznad naroda“. I to je, možda, najveće priznanje koje neko može dobiti.
U vremenu kada su granice među ljudima često oštre, Džej ih je brižno brisao. Bio je glas Beograda, ali i srca Balkana. Bio je Srbin, Rom, musliman, hrišćanin, vjernik, boem – sve to u jednom čovjeku koji nije znao da mrzi.
Nije se kleo u riječi, već u djela. I zato ga i dalje svi jednako svojataju, jer Džej nije bio ničiji, ali je bio svačiji. I danas, dok se njegovi stihovi ponavljaju po kafanama, kolima i kućama, osjeća se ono što je ostalo iza njega – ne samo muzika, već toplo srce, ruka koja pomaže i čovjek koji vjeruje da je Bog jedan, a ljudi Njegovi.
