U današnjem članku vam pišemo na temu tišine velikih kuća i snova koji ponekad čekaju pogrešnu generaciju da bi se ispunili. Ovo je priča o čovjeku koji je cijeli život gradio dom za druge, ne znajući da će mu ga vratiti onaj od koga se najmanje nadao.
- Mujo je u Minhenu bio ime koje se izgovaralo s poštovanjem. Na bauštelama su ga znali kao čovjeka koji ne posustaje, koji dolazi prvi i odlazi posljednji. Dok su drugi radnici trošili zarađeno na provod i luksuz, on je štedio. Svaku marku, kasnije svaki euro, slao je u svoje selo kod Sanskog Mosta. Imao je jednostavan san – da se jednog dana vrati kući i da mu sva trojica sinova žive pod istim krovom, da se kuća ispuni glasovima i smijehom unučadi.
Zbog tog sna, Mujo je sagradio kuću kakvu selo nije vidjelo. Tri sprata, tri velika stana, mermerne stepenice, kovana ograda i fasada koja se vidjela izdaleka. Ljudi su mu govorili da pretjeruje, pitali su ga kome to gradi. On bi se samo nasmijao i govorio da pravi mjesto gdje će mu se porodica uvijek vraćati. Svaka cigla bila je dio njegovog tijela, svaki zid jedna godina teškog rada.
Kada je došla penzija, Mujo se vratio u Bosnu iscrpljen, s bolovima u kostima, ali s nadom da je dočekao svoj trenutak. Međutim, sinovi nisu došli. Javljali su se telefonom iz Njemačke, kratko i hladno. Govorili su da im je život tamo, da djeca idu u škole, da se nemaju namjeru vraćati. Rekli su mu da kuću proda ili zaključa. Te riječi su ga pogodile jače nego decenije fizičkog rada.
Mujo nije mogao prodati kuću. U njoj je bio sav njegov život. Ali nije mogao ni živjeti u njoj. Bila je prevelika, hladna i prazna. Tišina je odzvanjala jače od ikakve buke. Zato se preselio u malu ljetnu kuhinju u dvorištu. Tamo je imao kauč, stari šporet i televizor. Veliku kuću je zatvorio, spustio roletne, kao da zatvara vlastito srce.
- Selo je pričalo. Govorili su da je napravio dvorac, a živi kao siromah. Mujo je ćutao. Večeri je provodio gledajući tamnu siluetu kuće i pijući rakiju da utiša bol. Godine su prolazile, a on je kopnio zajedno s tom tišinom.
Jedne olujne noći, dok je kiša tukla po krovu, Mujo je ugledao svjetlo na trećem spratu kuće. Srce mu je stalo. Pomislio je na lopove ili da mu se samoća poigrava razumom. Uzeo je staru pušku, više za osjećaj sigurnosti nego iz stvarne potrebe, i krenuo prema kući. Mermer je bio hladan pod nogama dok se penjao stepenicama, a tišina je bila teža nego ikada.
Na trećem spratu, u stanu namijenjenom najmlađem sinu, svjetlo je gorjelo. Kad je otvorio vrata, ugledao je mladića s rancem na leđima. U tom trenutku je shvatio. U tim očima je vidio sebe iz mladosti. Bio je to njegov unuk Denis.
Mladić mu je prišao bez straha, poljubio mu ruku i rekao da je došao kući. Ispričao mu je da se u Njemačkoj guši, da ne želi život koji se mjeri kreditima i brzinom. Rekao je da je ostavio posao i stan, da je došao s kartom u jednom pravcu. Nije tražio ništa osim dozvole da ostane i da oživi kuću.
Mujo je tada shvatio da se njegov san ipak ostvario, samo ne onako kako je očekivao. Zagrlio je unuka snagom koju je skupljao cijeli život. Te noći prvi put je spavao u velikoj kući. Kuća više nije bila hladna.
- Ujutro su roletne bile podignute, dim se vijeo iz dimnjaka, a u dvorištu su djed i unuk pili kafu i pravili planove. Selo je gledalo u čudu.
Prema pričama koje se često prenose u domaćim medijima i narodnim hronikama, mnoge kuće na Balkanu ostaju prazne jer su građene za djecu koja se nikada ne vrate. Ova priča pokazuje da ponekad nadu nose oni koji dolaze poslije.
Domaći sociolozi često ističu da iseljavanje ne prekida uvijek vezu s domovinom, već je samo prenosi na novu generaciju, onu koja svjesno bira gdje želi pripadati.
Na kraju, kako pišu domaći autori koji se bave porodičnim i društvenim temama, dom nije zid ni kvadratura, već prisustvo. Mujo je to naučio kasno, ali dovoljno na vrijeme da njegov dvorac konačno postane kuća.
