U današnjem članku vam pišemo na temu jedne teške, ali snažne životne priče koja pokazuje kako se istina često krije tamo gdje je ljudi najmanje traže. Ovo je priča ispričana jednostavno, kao da je piše neko ko je cijeli život slušao narodne sudbine i zna da se iza straha često krije dobrota.
- U kući Fikreta Džambasa nije bilo ni reda ni sigurnosti. Alkohol, dugovi i kocka bili su svakodnevica, a njegova kći Azra rasla je brže nego što je trebalo. Od djetinjstva je učila da ćuti, da se stidi i da radi ono što drugi ne žele. Majčina smrt ostavila ju je samu s ocem koji je u svemu vidio samo način da preživi još jedan dan. Azra je bila lijepa, ali njena ljepota nije bila blagoslov – bila je valuta.
Kada joj je otac jedne večeri rekao da ju je „našao muža“, nije to zvučalo kao vijest, već kao presuda. Dugovi su pritiskali, prijetnje su dolazile sa svih strana, a on je odlučio da problem riješi onako kako je znao – prodajom vlastitog djeteta. Ime koje je izgovorio bilo je ime od kojeg se u selu ledi krv: Hamza Krivi. Čovjek o kojem su kružile priče da nije sasvim ljudski, da je opasan i surov, da mu se niko ne smije približiti.
Azrino preklinjanje nije promijenilo ništa. Očeva riječ je bila jača od njene mladosti, straha i suza. U tom svijetu, ženska sudbina nije bila pitanje izbora, već poslušnosti. Kada je crna zaprega stigla po nju, selo je šutke gledalo. Niko nije stao u njenu odbranu. Sažaljenje se zadržalo iza zatvorenih vrata.
Put pod planinu bio je dug i mučan, a Azra je mislila da ide prema kraju svega što je ikada poznavala. Kuća u koju je došla bila je hladna i tiha, bez svadbe, bez muzike, bez svjetla. Sve je ličilo na tamnicu, a ne na novi početak. Kada je ostala sama u sobi, čekala je najgore, jer je tako učena cijeli život – da od muškaraca treba strahovati.
- Ali ono što je uslijedilo slomilo je sve priče koje je selo godinama gradilo. Hamza nije bio grub, nije bio nasilan. Okrenuo joj je leđa da je ne plaši, dao joj ključ i slobodu koju nikada nije imala. Njegove riječi nisu bile riječi gospodara, već čovjeka koji zna šta znači biti obilježen i odbačen. Rekao joj je da može otići kad god želi, ali i da kod oca više nema doma.
Te noći Azra nije spavala od straha, već od čuđenja. Prvi put je neko stavio njenu sigurnost ispred svog prava. Ujutro je zatekla topao doručak, vatru u peći i čovjeka koji je ustao prije zore da joj ne bude hladno. „Zver“ iz priča pokazala se kao čuvar, a ne kao prijetnja.
Dan po dan, strah se pretvarao u razumijevanje. Azra je upoznavala Hamzu onakvog kakav jeste – čovjeka s teškim rukama i još težom prošlošću. Ožiljak na njegovom licu nije bio znak zla, već podsjetnik na požar i dijete koje je pokušao spasiti. Selo je u njemu vidjelo nakazu, ali nije vidjelo žrtvu.
Vremenom je tišina među njima prestala biti teška. Postala je sigurna. Azra je ostala, ne zato što nije imala gdje otići, već zato što je prvi put osjetila mir. Ljubav nije došla naglo, došla je kroz poštovanje. Kroz svakodnevne sitnice, kroz odsustvo straha.
- Godine su prolazile, a sudbina je svima vratila ono što su zaslužili. Fikret je završio sam, zaboravljen, baš onako kako je živio. Pod planinom je, međutim, kuća „zveri“ postala dom. Djeca su ispunila dvorište smijehom, a Hamza je postao čovjek kojem su se ljudi obraćali za pomoć i savjet.
Kako navode domaći portali koji se bave narodnim pričama i sudbinama sa Balkana, ovakve priče nisu rijetke – često upravo oni koje društvo obilježi kao opasne nose najviše časti i dobrote u sebi. Predrasude, kako pišu domaći izvori, najčešće govore više o strahu zajednice nego o samom čovjeku.
Prema pisanju domaćih medija koji se bave porodičnim odnosima i tradicionalnim vrijednostima, ljubav i poštovanje imaju moć da preoblikuju i najteže živote. Azrina priča podsjeća da prava snaga nije u izgledu, već u djelima, i da ljepota duše ostaje onda kada sve drugo izblijedi.
