U daanšnjem članku vam donosimo jednu jako bolnu ispovijest žene koja je dooživjela traumu u braku.Svima nam je jasno da su se žene prije plašile da pričaju o tome i da se krile i time narušavale svoj mir i trpile, danas govorimo o ženi koja je sa dvoje male djece uspjela da se izbori i da se spasi.
- U spomen na jedan važan godišnji trenutak, podijeliti dio vlastite priče može biti čin nade i inspiracije. Prvog dana veljače 1994. godine, pobjegla sam iz braka obilježenog zlostavljanjem, ostavivši iza sebe godine boli, ali noseći dvoje male djece i ono najvažnije – volju za preživljavanjem.
Te večeri, moj tadašnji suprug, u izopačenom napadu kontrole, zatražio je da se napravi fotografija koju je nazvao mojom „posljednjom“. Rekao je da će tako naši sinovi zauvijek imati uspomenu na majku. U tom trenutku, najstarije dijete imalo je četiri, a najmlađe tek dvije godine. Jedan od dječaka na toj fotografiji, Tim Sharp, danas je priznati umjetnik iz Australije i podijelio je ovu sliku javno, kao svjedočanstvo snage naše obitelji.
- Tog dana, nisam razmišljala o sebi. Nisam imala snage za viziju sreće niti budućnosti. Osjećala sam samo potpunu iscrpljenost. No unatoč sumnjama, povela sam djecu i pobjegla. Ne zbog sebe, nego zbog njih. Život pod prijetnjom nije bio ono što su zaslužili. Bila sam odlučna da im dam priliku za sigurnost, makar i u nepoznatom.
U danima nakon bijega, naša borba se svela na preživljavanje iz dana u dan. Nisam planirala dugoročno. Fokusirala sam se na osnovno: hrana, voda, sigurno mjesto za spavanje. Ubrzo je postalo jasno da će moj sin Tim, koji ima autizam, trebati dodatnu pažnju i podršku. I tako sam, usprkos svemu, počela graditi novu stvarnost – jednu koja je tražila snagu, disciplinu i dosljednost.
- Razvila sam vlastita pravila, male strategije koje su mi pomagale da ostanem usredotočena. Jedno od njih bilo je: računi se plaćaju prvi. Hrana se kupuje samo jednom tjedno, bez impulzivne potrošnje. Tako ostaje više prostora za male užitke – poput posjete rijeci i dijeljenja vrećice krumpirića s djecom. Naučila sam cijeniti sitnice.
Kada tražite pomoć, najteže je izgovoriti što vam treba. Ali ljudi ne mogu čitati misli. Naučila sam izgovarati svoje potrebe jasno, ali skromno. Većina ljudi želi pomoći – samo ih treba zamoliti. Također sam naučila da i u samoći postoji snaga – imati krevet samo za sebe, donositi sve odluke samostalno, biti kapetan vlastitog broda.
- S vremenom sam prihvatila savjet prijateljice: zapiši jednu dobru stvar svakog dana. Iako su dani bili teški, nijedna stranica mog dnevnika nije ostala prazna. Ponekad je to bio osmijeh djeteta, ili miris svježeg zraka. Kroz te male trenutke, gradila sam novu nadu.
U tom putovanju, ljubimac je također donio radost u naš dom. Nitko ne zna tako jednostavno podići raspoloženje kao krzneni prijatelj. Njihova prisutnost bila je tiha utjeha, podsjetnik da život može biti nježan i veseo.Biti samohrana majka nije lako. Posebno kada se suočavate s dodatnim izazovima poput autizma. Ali u takvim situacijama vi postajete stručnjak, zaštitnik i vodič. Vi ste sve što vaša djeca imaju. Naučite vjerovati vlastitim instinktima. I s vremenom, borba postaje mir, a kaos ustupa mjesto stabilnosti.
- Moj život nije ostao zarobljen u prošlosti. Danas, moja djeca su zdrava i sretna, dom je ispunjen smijehom i cvijećem. Imam dva psa, prijatelje koji me podržavaju i vrt koji raste zajedno sa mnom. Ožiljci ostaju, ali više ne upravljaju mojim životom.Ako ste sada tamo gdje sam ja bila nekada – molim vas, učinite prvi korak. Potražite pomoć. Podijelite svoju priču. Nasilje nije vaša krivnja. Zaslužujete bolji život. Vjerujte da možete izaći iz tame. Ako ja mogu, možete i vi. I kada to učinite – čeka vas život ispunjen mogućnostima. Možda ne savršen, ali vaš. I ono najvažnije – slobodan
