U vremenu kada se duhovne vrijednosti sve češće potiskuju pred savremenim načinom života lik i djelovanje oca Predraga Popovića predstavlja rijetku i snažnu pojavu tiho, ali neizbrisivo prisustvo svetlosti u svijetu koji često luta u tišini. Njegove riječi, nastale iz ličnog iskustva, pastirske odgovornosti i duboke duhovne uvide, ne traže sljedbenike, već sagovornike – one koji su spremni da se suoče sa sobom i svijetom.
- Otac Predrag ne propovijeda s visine, niti koristi teologiju kao štit – on ulazi u srž čovjekove duše, obraćajući se i onima koji su daleko od Crkve, ali nisu izgubili potrebu za smislom. Njegov glas dopire ne samo do vjernika, već i do izgubljenih, obeshrabrenih, usamljenih – do onih koji vjeruju u nešto, ali možda još ne znaju kako to nazvati.
U jednoj od svojih najsnažnijih poruka, govori o opasnosti sve češćeg stava: „Ne treba mi niko.“ U današnjem društvu, gdje se samodovoljnost slavi kao ideal, ova rečenica se često shvata kao znak snage, stabilnosti i unutrašnje izgrađenosti. Međutim, otac Predrag upozorava da to može biti opasna iluzija, iza koje se često krije bol, strah, razočaranje i odustajanje od drugih.
- Kada čovjek kaže da mu niko ne treba, on ne izražava slobodu – već zatvara vrata ljubavi. On ne jača dušu, već je osamljuje. I tu, kako kaže otac Predrag, počinje tiha unutrašnja propast – ona koja se ne vidi spolja, ali duboko nagriza čovjekovu sposobnost da voli, da vjeruje i da pripada.
„Samo ja i Bog“ – rečenica koju često izgovaraju ljudi povrijeđeni životom – u njegovoj interpretaciji nije izraz duhovne zrelosti, već emocionalnog bijega. Jer prava vjera, podsjeća on, nije usamljeni dijalog sa Bogom, već zajednica, povezanost i odgovornost prema drugima. I ne, đavo ne dolazi uvijek kroz grijeh – nekada dolazi kroz usamljenost, kroz osjećaj da nam drugi nisu potrebni, kroz uvjerenje da je tišina lakša od razgovora, a zid sigurniji od dodira.
- U takvom životnom prostoru, čovjek se polako zatvara, prestaje da sluša, gubi interesovanje za druge, pa čak i za istinu. I dok mu se čini da se štiti, zapravo postaje ranjiviji nego ikada.Otac Predrag nas poziva da se ne zatvaramo, da ne gradimo duhovne bunkere iz kojih posmatramo svijet. Vjera nije bijeg u samoću – već hrabrost da budemo dio nečeg većeg. Da budemo ljudi među ljudima. Da se izložimo ranjivosti, ali i ljubavi. Da ne dozvolimo da nas povrede pretvore u hladne, šutljive siluete koje zaboravljaju šta znači pripadati.
Njegove poruke nisu motivacioni slogani, već duhovna dijagnoza vremena u kojem živimo. On ne osuđuje, već pokazuje. Ne plaši, već budi. Ne traži da budete savršeni, već da budete prisutni – za svoju porodicu, prijatelje, susjede. Jer čovjek nije stvoren da bude sam, podsjeća on. I bez ljubavi, bez prisustva drugog, duša vene.U vremenu koje sve više forsira individuu bez zajednice, njegov glas je podsjetnik da prava snaga dolazi iz bliskosti, milosti i odnosa. I zato je otac Predrag Popović više od sveštenika – on je duhovni vodič jedne generacije, onaj koji ne traži sledbenike, već suputnike na putu prema istini.
Njegove riječi ne uzdižu njega, već uzdižu onoga koji sluša. I to čine na najtiši, najdublji mogući način – onako kako to može samo istinska vjera: bez sile, bez buke, ali neizbrisivo.
