Nekoliko dana nakon što je dadilja tiho i misteriozno spomenula da „pogledam u mužev ured nakon ponoći“, nisam znala šta da očekujem.
- Iako mi nije bila ni prva ni jedina osoba koju smo primili u naš dom, njeno upozorenje me duboko zabrinulo. Iako nije bila sklona miješanju u naše privatne stvari, činilo mi se da nešto ozbiljno nije u redu.
Te večeri, kao i mnoge prethodne, sve je bilo uobičajeno. Marina je stajala pored prozora, gledajući kroz medeno-zlatne zrake jesenjeg sunca koje su obasjavale zgrade nasuprot njenog stana. Bilo je tiho, mirno, savršenstvo u svom najsjajnijem obliku: stan u elitnoj četvrti, uspješan muž, djeca, i prividna sreća koja je zračila iz svakog kutka doma. Zamišljeni izdanak svakodnevice, koji je izgledao kao najljepši san. Marina, majka i supruga, koja je uvijek nastojala da sve bude besprijekorno, popravila je zavjesu i obrisala list sa prozorske daske. Život, koji bi mnogi smatrali snom.
No, tog dana, uobičajena večer pretvorila se u nešto što će promijeniti sve. Saša, njen sin, došao je s crtežom u rukama, oduševljen što je stvorio nešto novo. Na crtežu su bile četiri figure. „To smo mi?“ pitala je Marina, ispitivajući dječji rad. Saša je pokazao figure i spomenuo da su to ona, on, sestra Liza, te Vjera Petrovna, njihova dadilja. Ali, nije bilo figure tate. Kada je pitala za njega, Saša je odgovorio bez puno razmišljanja: „Tata je na poslu. On je uvijek na poslu.“
- Te riječi duboko su odjeknule u Marini. To je bila spoznaja da njen brak nije onakav kakvim ga je zamišljala. Dmitrij, njen muž, uspješan advokat, uvijek je bio u nekoj vrsti nemirne borbe s vremenom. U početku je to bilo normalno, jer razumjela je obaveze koje nosi njegov posao, ali posljednjih mjeseci sve se promijenilo. Postao je nervozan, sve više kasnio, a njegovi izgovori zašto nije mogao biti tu postajali su sve manje uvjerljivi.
Te noći, dok je Marina pripremala večeru, sve je bilo automatizirano. Nije bilo ni emocija ni radosti u tim pokretima. Iako je bila umorna, kao da je došlo do toga da jednostavno funkcionira, ona je nastavila svoju svakodnevnu rutinu: pečena piletina, salata, kruh. Dmitrij je poslao poruku da neće stići na vrijeme jer je imao važnog klijenta. Obično, to je bila njegova fraza koja je slušana bez puno pitanja, ali tog puta, Marina je osjećala da se nešto duboko promijenilo.
- Kada je Dmitrij napokon došao, bio je tiši nego ikada, umoran, izbjegavao je bilo kakav kontakt, a čim je došao, odmah je otišao u svoj ured. Ništa nije bilo isto. Prošlo je već pola godine otkako je postao distanciran i izbjegavao svaku stvar koju je volio u njihovoj kući.
I tada je, usprkos svojoj sumnji, Marina učinila nešto neočekivano. Poslušala je dadilju. Nakon ponoći, odlučila je da tiho proviri u mužev ured, što će zauvijek promijeniti njen pogled na brak i obitelj.
