U današnjem članku pišemo o neobičnom ispraćaju koji je razbucao ustaljene norme i pokazao da smrt ne mora biti obavijena tugom i tišinom.
- Umjesto klasičnog, ozbiljnog oproštaja, u maloj hrvatskoj zajednici Rogoznica, ispraćaj jednog čovjeka bio je sve, samo ne tradicionalan. Ovaj trenutak pokazuje kako bi ispraćaji mogli izgledati u budućnosti, kad se umjesto žalosti, obeležava život.
Iako je smrt često povod za tišinu, suze i teške riječi, postojala je osoba koja je želela nešto drugačije. Njegov opraštaj nije bio obojen crninom, već veselim tonovima, jer je želio da ga se isprati pjesmom koju je najviše volio. Želio je da odlazak bude izražen kroz radost, a ne tugu. Njegov omiljeni stih „Volim piti i ljubiti“ ispunio je prostor groblja u Rogoznici, kao znak živahnosti, strasti i slobode koju je volio.
- Zaista, ovo je bio trenutak kada je smrt postala proslava života. Tamburaši su izvodili pjesmu koja je za njega imala poseban značaj, a ne tužne molitve i tišinu koja obično prati ispraćaje. Njegovi najbliži su otkrili da je pokojnik upravo to želio – da ne bude suza, već pjesma koja odražava način na koji je živio. On nije bio tipični čovjek koji je slijedio pravila; bio je netko tko je živio punim plućima, ne bojeći se odabrati svoj put, pa je to odlučio primijeniti i na svoj ispraćaj.
Ovaj događaj u Rogoznici izazvao je pomiješane reakcije. Neki su pitali je li prikladno da veseljačka pjesma prati nečiji odlazak, dok su drugi smatrali da je to upravo ono što je pokojniku odgovaralo, jer je to bila njegova želja. “Ako je to želio, zašto mu to uskratiti?” jedan je od komentara koji je podržao ovakav način oproštaja. U konačnici, obitelj je bila složna u tome da je to bila iskrena čast njihovom voljenom, i nije bila nikakva želja za privlačenjem pažnje, već jednostavno poštovanje prema njegovoj želji za slobodom i životom.
Smrt kao proslava života
- Ovaj trenutak pokreće širu refleksiju o tome kako bi sprovodi mogli izgledati u modernom društvu. Sve više ljudi počinje razmišljati o personalizaciji posljednjeg ispraćaja. Mnogi žele da njihov oproštaj bude slika njihova života — sa svim njegovim osobitostima, strastima i stvarima koje su im bile važnije od svega. Umjesto standardnih ceremonija, ljudi biraju glazbu koju su voljeli, fotografije koje će ih podsjetiti na njihove najsretnije trenutke, pa čak i video prezentacije koje mogu živopisno ispričati priču o njihovom životu.
Kroz ovakve postupke, smrt prestaje biti tabu tema, a postaje prostor za slavlje života koji je živio. Sprovod više ne mora biti samo trenutak tuge, već može biti trenutak ponosa na to što smo živjeli. Uz glazbu i osmijehe, ljudima je omogućeno da se oproste s onim što je zaista važno — da proslave sjećanja na osobu koju su voljeli.
Zaključak
- Taj sprovod u Rogoznici podsjeća nas da su naši posljednji trenuci prilika da ostavimo trag koji je istinit, koji odražava naš karakter, bez obzira na društvene norme. Ako je nečiji život bio unikatan, zašto bi oproštaj trebao biti uobičajen i uniforman? Ovaj ispraćaj postao je simbol slobode, radosti i života. Pjesma „Volim piti i ljubiti“ nije bila samo melodija, već je postala odu tom životu, podsjećajući nas da smrt ne mora označiti kraj, već novi početak u sjećanjima.
U konačnici, ovaj događaj u Rogoznici potvrđuje da je smrt dio života, ali da može biti i pjesma, proslava, a ne samo tuga.
