Iako je većina ljudi čula za dule – žene koje pružaju emocionalnu i fizičku podršku trudnicama i njihovim porodicama – rijetki znaju da postoji i “dula smrti”, osoba koja stoji uz umiruće i njihove najbliže u posljednjim trenucima života.
- Upravo takvim poslom danas se bavi Lisa, žena koju je vlastito bolno iskustvo s umiranjem oca potaklo da izgradi potpuno novu životnu misiju.Prije nekoliko godina, Lisa je gledala kako njen otac, otpušten iz bolnice na kućnu njegu, leži u bolničkom krevetu postavljenom usred dnevne sobe.
Medicinska sestra joj je dala bočicu morfijuma i uputila je kako da ga koristi. Strah od mogućih grešaka i osjećaj odgovornosti preplavili su je, no nije imala izbora – morala je preuzeti brigu. Te noći, slušala je neobičan grleni zvuk dok je otac disao. Nije znala da je to prirodan dio procesa umiranja, pa je pomislila da se guši. Ujutro, dok je na trenutak izašla iz sobe, otac je preminuo – sam. Ta nemoć i krivica progonile su je mjesecima.
- Vođena željom da razumije što se zapravo događa na kraju života, Lisa je počela istraživati i otkrila svijet dula smrti. Upisala je kurs, uvjerena da želi postati ono što je njoj nedostajalo – miran, prisutan i informisan oslonac za porodicu i bolesnika.
Nedugo zatim, u njen život ušla je i Gaja, mirna i strpljiva kujica naslijeđena od preminule komšinice. Lisa je prepoznala potencijal za terapijskog psa, pa su zajedno prošle obuku. Ubrzo su postale tandem koji posjećuje pacijente u hospisu. Prisustvovale su brojnim emotivnim trenucima – od obitelji koje nisu znale da sluh umirućeg ostaje aktivan do posljednjeg daha, do onih koji su strahovali od karakterističnog “kotrljajućeg” zvuka disanja, misleći da njihovi najmiliji trpe bol.
- Kroz rad je naučila da mnogi ljudi zapravo umiru tek kada ostanu sami, ili čekaju određenu osobu kako bi se oprostili. Te spoznaje, kaže Lisa, potpuno su promijenile njen pogled na smrt. Više je ne vidi kao zastrašujući kraj, već kao prirodan prelazak, često prožet mirnoćom i tihim dostojanstvom.
Iskustvo ju je potaknulo da se suoči i sa sopstvenom smrtnosti. Napravila je bilježnicu sa svim važnim podacima – od pravnih dokumenata do posljednjih želja. Nada se da će porodici trebati tek za mnogo godina, ali je mirna znajući da im je time olakšala.
- Lisa priznaje da je nekada izbjegavala razgovore o smrti, čak i zbog majčinog vjerovanja da takve riječi prizivaju nesreću. Danas, međutim, smatra da otvoren razgovor pomaže da se strah smanji. U njenim očima, rad sa umirućima podsjetnik je da vrijeme koje imamo treba živjeti punim plućima.
“Ne mogu promijeniti način na koji je moj otac umro, niti svoj tadašnji očaj. Ali mogu biti uz druge. I mogu im pomoći da posljednje trenutke provedu s manje straha i više mira”, kaže Lisa.
