Britanka po imenu Džodi Viting bila je majka koja je sama podizala čak devetoro djece, a njen život bio je ispunjen brojnim izazovima. Iako je svakodnevno pružala ljubav i pažnju svojoj djeci, nosila je veliki teret kako fizički, tako i psihički.
- Njena borba s depresijom trajala je godinama, a dodatno ju je otežala strašna saobraćajna nesreća nakon koje je ostala vezana za invalidska kolica. Od tog trenutka, sve što je do tada činila s lakoćom postalo je mukotrpno. Međutim, ono što ju je najviše mučilo nije bila njena fizička bol, već strah za budućnost njene djece.
Posebnu brigu osjećala je prema jednom od svojih sinova – tada još bebi. U oproštajnom pismu koje je ostavila pred kraj svog života, napisala je niz misli koje su odražavale njen unutrašnji nemir i duboku zabrinutost. Među tim rečenicama našla se i jedna koja je, kako se kasnije ispostavilo, imala zloslutno značenje.
- U tom pismu navela je kako osjeća da se njen sin Kori Bel neće uspjeti snaći u životu. Iako je tada bio tek beba, tvrdila je da u njemu vidi znakove emocionalne nestabilnosti. Izrazila je strah da će razviti psihopatske osobine, da pati od bipolarnog poremećaja i da mu je neophodno liječenje. Zatražila je od porodice da ga posebno paze jer, kako je rekla, vjeruje da je najskloniji da krene putem koji vodi u propast.
Nedugo nakon što je ostavila to pismo, Džodi je sebi oduzela život. Iza sebe je ostavila svoju djecu, neizbrisivu tugu i osjećaj gubitka koji porodica nosi i danas. Njena smrt bila je šok, ali njene riječi, zabilježene na papiru, s vremenom su dobile dodatnu težinu.
- Skoro dvije decenije kasnije, sudbina njenog sina Korija pokazala je zastrašujuću tačnost njenih predosjećanja. On je u 19. godini života preminuo od prekomjerne doze droge. Neposredno prije toga bio je umiješan u pokušaj ubistva – napao je dilera na ulici, što je bio znak da se duboko zapetljao u mračne vode ovisnosti i nasilja.
Oni koji su poznavali Džodi tvrde da je još kao majka novorođenčeta uočila nešto što drugi nisu vidjeli. Kao da je imala šesto čulo kada je u pitanju bio njen sin. Taj osjećaj nije bio plod paranoje, već duboke intuicije koju su mnoge majke znale imati, ali rijetko ko tako jasno izraženu i dokumentovanu.
- Brigu o porodici nakon njene smrti preuzela je njena majka, Džoj Viting, koja danas ima 70 godina. Ona i dalje pamti svaku riječ iz pisma svoje kćerke, naročito one koje su se ticale Korija. U razgovoru s medijima prisjetila se kako je njena kćerka uvijek imala jak osjećaj za sve svoje potomke, ali je za Korija osjećala poseban strah. U pismu ju je molila da ga pazi, jer će – kako je napisala – završiti tragično.
Džodi je bila žena koja nije dozvoljavala da je invaliditet spriječi da bude posvećena majka. Iako je bila slomljena fizički i emocionalno, borila se da djeci pruži ljubav, obrazovanje i osjećaj pripadnosti. Međutim, njena nesreća nikada nije razriješena – udario ju je automobil čiji vozač je pobjegao, bez ikakvih svjedoka ili tragova. Taj čin ostavio ju je prepuštenu sudbini, s velikim fizičkim posljedicama i još većim emocionalnim ranama.
- Poslije nesreće, njen život se mijenja – postaje ovisna o terapijama, lijekovima i sve više tone u očaj. Njena majka tvrdi da je tada krenuo put iz kojeg nije bilo povratka. Ostavila je ne samo fizički, već i emocionalni prostor koji je bilo nemoguće ispuniti.
Priča o Džodi i njenom sinu Koriju ostaje kao bolno podsjećanje na to koliko su mentalne bolesti stvarne i opasne, i koliko često tiha patnja prolazi nezapaženo. To je priča koja poziva na razumijevanje, empatiju i pažnju prema onima koji možda ne govore mnogo, ali u sebi vode najveće bitke. Iza ove tragedije stoji ne samo gubitak života, već i niz pitanja bez odgovora – da li se moglo nešto promijeniti? Da li smo u stanju čuti tišinu onih koji iznutra vrište?
