U današnjem članku vam pišemo na temu tihe odanosti i krivice koja boli jače od siromaštva. Ovo je priča ispričana jednostavnim riječima, kao da je piše lični bloger koji samo prenosi ono što je vidio i osjetio, bez uljepšavanja i bez buke.
- Stanoje je bio star čovjek čije je lice nosilo tragove dugih godina provedenih na zemlji. Svaka bora podsjećala je na njive koje je obrađivao i zime koje je preživljavao. Živio je sam u zabačenom selu na jugu zemlje, u kući koja je više pamtila sunce nego toplotu. Imao je malo: nekoliko kokošaka, staru peć i jednog konja. Sokol nije bio samo konj, bio je Stanojev saputnik u tišini. Odgojio ga je dok je još bio ždrijebe i od tada su sve dijelili – rad, glad, kišu i snijeg.
Dok su orali ili vukli drva iz šume, Stanoje je razgovarao sa Sokolom kao s čovjekom. Govorio mu je o ženi koje više nema, o sinu koji je otišao u grad i prestao se javljati. Kad bi starcu suze krenule niz obraze, Sokol bi mu gurnuo njušku u grudi, kao da razumije. U svijetu u kojem je bio zaboravljen, jedan konj mu je bio porodica.
Onda su došla teška vremena. Zima se odužila, drva su nestala, a penzija je kasnila. Računi su se gomilali, dug u prodavnici rastao. Stanoje je preskakao obroke kako bi Sokol imao zobi. Kada su se pojavili ljudi koji su tražili naplatu, izbor nije postojao. Ili novac, ili oduzimanje svega. Jedina stvar od vrijednosti bio je Sokol.
Kada je kamion stigao, sa njim i čovjek grubog pogleda, Stanoju su se ruke tresle. Taj čovjek nije gledao konja kao živo biće, već kao teret. Novac je bačen u blato, a riječi su bile hladne. Stanoje nije vidio pare, vidio je kraj jednog života kakav je poznavao. Zagrlio je Sokola, šaptao mu oproštaj i osjećao kako mu se srce lomi.
Kamion je otišao, a tišina koja je ostala bila je najteža u njegovom životu. Dugovi su plaćeni, ali kuća je bila prazna. Dani su prolazili sporo, bez smisla. Stanoje je ostario naglo, kao da su mu godine stigle odjednom. Bio je uvjeren da je njegov prijatelj završio loše i nosio je taj teret u sebi, bez riječi i bez olakšanja.
- Prošlo je pet godina. Stanoje je jedva hodao, njive su prodate, a život sveden na čekanje. Poziv od sina, da dođe vidjeti bolesnog unuka u rehabilitacionom centru, bio je neočekivan. Dok je sjedio u parku tog centra, misli su mu se opet vratile Sokolu. Bio je siguran da su sjećanja jedino što mu je ostalo.
Tada je čuo zvuk kopita. Isprva je pomislio da ga um vara. Ali rzanje, tiho i poznato, zaledilo mu je krv. Podigao je glavu i ugledao bijelog konja kako polako ide stazom, noseći dijete na leđima. Hod, držanje glave, mali ožiljak iznad oka – sve je bilo isto. “Sokole”, prošaptao je, jedva stojeći na nogama.
Konj je stao i okrenuo se. Pogledao je starca i zarzao glasno, radosno. Prepoznavanje je bilo jače od godina i razdvajanja. Sokol je prišao Stanoju, gurnuo mu glavu u grudi, a starac je plakao bez srama. Terapeutkinja je zbunjeno gledala, dok je istina izlazila kroz suze.
Sokol je, ispostavilo se, spašen od klanice. Završio je u centru kao terapijski konj, pomažući djeci koja ne mogu da hodaju. Njegova smirenost i snaga donosile su osmijehe tamo gdje ih je malo bilo. Konj za kojeg je Stanoje mislio da je izgubljen, postao je lijek.
- Prema pisanju domaćih portala koji često objavljuju ovakve životne priče, sudbine ljudi i životinja na selu nerijetko su isprepletene na način koji gradski život ne poznaje. Domaći izvori ističu da stariji ljudi u ruralnim sredinama često žrtvuju sve kako bi preživjeli, čak i ono što im je emocionalno najdragocjenije.
Kako navode domaći mediji koji se bave socijalnim temama, ovakvi susreti podsjećaju koliko nevidljivih borbi postoji iza zatvorenih vrata. Nije svaka prodaja izdaja, niti je svaka greška kraj priče, pišu domaći komentatori.
Na kraju, prema riječima domaćih autora koji pišu o ljudskoj dobroti i oprostu, Stanoje je pronašao mir. Nije ponio bogatstvo kući, ali je ponio saznanje da njegov Sokol živi smislen život. A ponekad je upravo oproštaj ono što čovjeka učini istinski bogatim.
