U današnjem članku vam donosimo jednu zanimljivu priču koja pokazuje kako se dobrota, i onda kada je najmanja i najtiša, može vratiti kao najveće svjetlo u najhladnijem trenutku života.
- Ova prepričana verzija donosi emotivnu, duboku i snažnu priču o nani Fati, sarajevskoj starici koja se, usred zime, borila za još jedan dan života, ne sluteći da će joj se dobrota iz ratnih godina vratiti u obliku neočekivanog susreta.
Sarajevo je te zime bilo okovano mrazom; ulice Baščaršije prekrivene injem, zgrade obučene u hladnoću. Nana Fata, stara sedamdeset i pet godina, sjedila je na uglu prometne ulice, oslonjena na ledeni zid. Ispred sebe je imala kartonsku kutiju na koju je pažljivo položila tri para vunenih čarapa — skroman dokaz rada njenih artritisom izobličenih ruku. Živjela je sama, u trošnoj kućici na brdu gdje je vjetar prolazio kroz zidove kao da ih nema. Drva su joj nestala prije tri dana. Da bi preživjela noć, trebalo joj je tek nekoliko maraka, pa je sjedila na minus deset, umotana u sve što je imala, nadajući se da će bar jedan prolaznik stati.
- Ali grad je žurio pored nje. Ljudi su gledali u telefone, u izloge, u svoje misli — ne u Fatu. Njene riječi, „vruće čarape, domaća vuna“, nestajale su u vjetru. Prsti su je boljeli od hladnoće, noge su otkazivale poslušnost, a san joj se približavao na onaj opasni način koji čovjeku šapuće da bi bilo lakše samo zatvoriti oči. Osjetila je kako se u njoj gasi posljednja iskra nade, pa je u sebi tiho molila da joj kraj, ako dolazi, bude brz i tih.
Upravo u tom trenutku, na mjesto gdje je sjedila zaustavila se crna limuzina. Skupa, elegantna, neobična na pozadini hladne sarajevske ulice, izgledala je kao prizor iz nekog drugog svijeta. Vrata su se otvorila i iz auta je izašao muškarac u četrdesetim godinama, odjeven u tamni kaput od kašmira. Dok su ga prolaznici radoznalo posmatrali, njegovi koraci nisu krenuli prema prodavnici, već pravo prema Fati. Uplašena da će je otjerati, počela je skupljati svoje čarape, drhteći i izvinjavajući se. Nije očekivala ništa dobro od čovjeka koji je izgledao tako skupo i uglađeno.
Ali muškarac je kleknuo pred nju, na mokri snijeg, i uzeo njene promrzle ruke u svoje. Njegove oči bile su pune suza, a glas koji joj se obratio bio je blag i topao. Pitao ju je da li ga prepoznaje. Fata je, kroz maglu svojih katarakti, vidjela samo bogataša, stranca. Tek kada joj je rekao svoje ime — Edin, nekada Edo — u njenoj memoriji probilo se staro, davno potisnuto sjećanje.
I tada se sve promijenilo.
Muškarac koji je pred njom klečao bio je onaj isti dječak kojeg je pronašla tokom rata, siroče koje je drhtalo pred njenom šupom. Dala mu je hranu i deku, dijelila ono malo što je imala, šišala mu poderane pantalone i štitila ga kao da je njen. Rat joj je već oduzeo mnogo, ali mali Edo bio je dijete koje nije mogla ostaviti.
- U pričama o ratnim godinama često se pojavljuju sagorjele sudbine i zaboravljene dobrote, što se može prepoznati i u zapisima domaćih publikacija poput portala Historija.ba, gdje se nerijetko piše o običnim ljudima koji su u ratu postajali nečiji spasioci. Upravo takva bila je i nana Fata — tiha, skromna, ali hrabra u svojoj ljudskosti, što je tada, čini se, bilo jedino blago koje je mogla pokloniti.
Edin je sada bio uspješan čovjek, vlasnik firmi, ali kada je vidio Fatu kako prodaje čarape da preživi, slomio se. Rekao joj je da je dugo traži, da mu je pričala porodica, komšije, ali da nikada nije mogao pogoditi gdje je završila. Skinuo je svoj šal i omotao ga oko njenih ramena, zatim izvadio sav novac iz novčanika — stotine eura — i stavio joj ih u ruku. Ali rekao joj je nešto još važnije: da to nije cijena čarapa, nego kapara za sve ono što je ona njemu jednom poklonila — život.
U domaćim izvještajima o socijalnim temama, poput onih na portalu Klix.ba, često se ističe da starije osobe u BiH žive u veoma teškim uvjetima, posebno tokom zime. Mnogi od njih se bore s hladnoćom i siromaštvom, baš kao što je to činila i Fata. Ova priča pokazuje koliko jedan gest može promijeniti sudbinu — i kako ljudi koje obično ne primjećujemo nose priče koje zaslužuju razumijevanje i podršku.
Edin je tada pozvao svog vozača i rekao mu da sve Fatine čarape odnese, jer su to „najvrjednije čarape na svijetu“, a da Fatu odveze ne u njen dom, već u njegov. Rekao joj je da njegova djeca moraju upoznati ženu zahvaljujući kojoj je on ostao živ. Fata je protestovala, nesigurna, govoreći da je prljava, da ne pripada u takvu kuću. Ali Edin joj je odgovorio čvrsto: „Niste vi prljavi, neno. Vi ste razlog što sam ja živ.“
- Njegove riječi nosile su težinu koja se rijetko čuje. Bile su to riječi zahvalnosti, poštovanja, i jednog dugog, nenapuštenog sjećanja koje se vratilo na najljepši mogući način.
U tekstovima domaćih humanitarnih organizacija, poput onih koje objavljuje Pomozi.ba, često se naglašava da čak i mali činovi dobrote mogu spasiti život — i da se ta dobrota, na neki čudesan način, uvijek vrati. Priča o nani Fati i Edinu upravo to potvrđuje: dobro koje darujemo, ma koliko skromno bilo, putuje dugo, ali se vraća poput najtoplije svjetlosti.
- Nana Fata je tog dana mislila da je sama na svijetu, da je zaboravljena i izgubljena u tišini zimskog grada. Ali Edin, dječak kojem je dala deku i komad kruha kada je i sama bila gladna, vratio se kao čovjek koji je nosio ne samo bogatstvo, nego i ogromno srce. Vratio se da joj pokaže da ni jedna dobrota ne nestaje, čak ni onda kada izgleda da je zaboravljena.
I tako, dok su se auto i limuzina polako udaljavali s mjesta gdje je Fata pokušavala prodati čarape da preživi noć, ostala je poruka: dobro koje damo drugima ponekad se vrati upravo onda kada ga najviše trebamo.
