Provela je četrnaest dana u bolničkoj sobi koja je mirisala na dezinfekciju i tišinu. Zidovi su bili bijeli, svjetla hladna, a vrijeme se rastezalo sporije nego ikad prije.
- U tom prostoru, gdje se dan i noć razlikuju tek po jačini svjetla kroz prozor, osjećaj usamljenosti zna postati gotovo opipljiv. Njena djeca su bila daleko, u inostranstvu, rasuta po vlastitim obavezama i kilometrima koji se ne mogu premostiti jednim telefonskim pozivom.
Prijatelji su, kao i većina ljudi, živjeli svoje živote, nesvjesni koliko ponekad jedna poruka ili posjeta mogu značiti onome ko je sam među bolničkim aparatima. Samoća u bolnici nije samo fizičko odsustvo ljudi – ona je tiha borba uma sa strahom, neizvjesnošću i vlastitim mislima.
- Noći su bile najteže. Tišina bi tada bila glasnija od bilo kakve buke. Svaki zvuk aparata podsjećao ju je na krhkost tijela i na činjenicu da se oporavak ne može ubrzati snagom volje. U tim trenucima, dok su misli lutale ka najgorim mogućim scenarijima, vrata sobe bi se lagano otvorila. U isto vrijeme, gotovo uvijek u istom satu, pojavljivao se muškarac u bolničkoj uniformi. Govorio je smireno, bez žurbe, s nekom toplinom koja nije bila dio službene procedure. “Niste sami. Izdržaćete. Ima još mnogo dana pred vama,” ponavljao je tiho, kao da bira riječi koje liječe jednako snažno kao i terapija.
Nije se ponašao kao neko ko je došao da obavi rutinski posao. Umjesto toga, povlačio bi stolicu i sjedio pored kreveta, razgovarajući o sitnicama koje u bolnici postaju velike. Govorio je o dugim noćima, o strahu koji se uvuče pod kožu, o tome kako oporavak rijetko ide pravom linijom. Njegove riječi nisu bile patetične, niti prazne. Bile su stvarne, iskrene i pune razumijevanja. Podsjećale su je da je u redu osjećati slabost, da je u redu sumnjati, ali i da je važno ne odustati. Ti razgovori su, iako kratki, donosili mir kakav nijedan lijek nije mogao pružiti.
- Pod utjecajem terapije, njen um često nije bio bistar. Ponekad nije mogla ni odgovoriti kako treba, ali on bi nastavljao govoriti, kao da zna da svaka riječ ipak pronalazi put. Te noći su bile jedine kada bi uspijevala zaspati bez stezanja u grudima. Osjećaj sigurnosti koji joj je pružao bio je tiha snaga koja je razbijala strah. Nije to bila spektakularna pomoć, već jednostavna ljudska prisutnost, nešto što se danas često podrazumijeva, a rijetko istinski pruža.
Slične priče o važnosti ljudske blizine u zdravstvenim ustanovama često se mogu pronaći i u domaćim medijima. Tako je, primjerice, portal Klix.ba u više navrata pisao o psihološkom teretu hospitalizacije i naglašavao kako ljubazna riječ medicinskog osoblja ili volontera može značajno utjecati na proces oporavka pacijenata, posebno onih koji su udaljeni od porodice. Takvi tekstovi potvrđuju da iskustvo usamljenosti u bolnici nije rijetkost, već problem o kojem se još uvijek nedovoljno govori.
- Kada je konačno došao dan otpusta, osjetila je olakšanje, ali i potrebu da se zahvali čovjeku koji joj je noćima bio oslonac. Na pultu je detaljno opisala medicinskog tehničara: visinu, glas, način na koji bi ulazio u sobu. Medicinska sestra ju je zbunjeno pogledala i, nakon provjere rasporeda, izgovorila rečenicu koja ju je ostavila bez riječi. “Nijedan muški tehničar nije bio zadužen za vašu sobu.” U tom trenutku, u njenim mislima se otvorila pukotina između stvarnosti i onoga što je doživjela.
Pomislila je da su lijekovi učinili svoje, da je njen um, u borbi sa strahom, stvorio lik koji joj je bio potreban. Ta pomisao je bila jednako utješna koliko i uznemirujuća. Ako je sve bila iluzija, zašto su riječi tog čovjeka bile toliko stvarne? Zašto je osjećaj sigurnosti ostao i nakon njegovog odlaska? Granica između stvarnog i zamišljenog u trenucima slabosti često postaje nejasna.
- Pet sedmica kasnije, vratila se u bolnicu na kontrolu. Dok je sjedila u čekaonici, recepcionarka joj je pružila malu kovertu, uz objašnjenje da ju je ostavio jedan volonter. Ruke su joj zadrhtale dok ju je otvarala. Unutra je bila kratka poruka, pisana smirenim rukopisom, bez velikih riječi i patetike. Čovjek koji joj je noćima dolazio priznao je da nije bio dio medicinskog tima. Bio je volonter. Nekada davno i sam je ležao u bolnici, nemoćan i preplašen, dok je jedna sestra sjedila pored njega i samo bila tu. Obećao je sebi da će isto učiniti za druge, kad god bude mogao.
Ovakvi primjeri volonterizma često se ističu i u domaćoj javnosti. Prema pisanju Radio Sarajeva, broj bolničkih volontera u Bosni i Hercegovini posljednjih godina raste, a njihova uloga se sve više prepoznaje kao ključna u pružanju emocionalne podrške pacijentima. Iako nisu dio zvaničnog medicinskog sistema, njihov doprinos ostavlja dubok trag, upravo zbog jednostavnih, ali iskrenih gesti.
- Poruka je završavala riječima da se ne mora vraćati da se zahvali. Dovoljno je da živi dobro. Te riječi su u njoj izazvale suze, ali i mir. Shvatila je da dobrota ponekad dolazi bez imena, bez uniforme i bez potrebe za priznanjem. Neke od najvažnijih uloga u životu igraju ljudi koji se nikada ne pojave u zvaničnim evidencijama.
Sličan stav dijele i stručnjaci o kojima je pisao Večernji list, navodeći kako empatija i ljudska toplina često imaju jednako snažan učinak kao i terapija, posebno kod pacijenata koji se osjećaju zapostavljeno ili usamljeno. Jedna iskrena gesta može promijeniti tok nečijeg oporavka, ali i pogled na život.
Danas, kada se osvrne na to iskustvo, ne razmišlja samo o bolesti i strahu. Razmišlja o čovjeku koji je, vođen vlastitim iskustvom boli, odlučio biti svjetlo u tuđoj tami. U svijetu prepunom brzine i ravnodušnosti, njegova prisutnost bila je podsjetnik da ljudskost još uvijek postoji. Svi mi, na svoj način, možemo biti taj tihi oslonac nekome kome je najpotrebniji
