U današnjem čalnku vam donosimo jednu jako bolnu priču koja govori o dvije žene koje potiču iz Rusije i bile su zatorobljene puno četrii godine.Naime ova priča koja govori kako su preživile i kako su se izborile da pobjegnu.
- Njihovo višegodišnje zatočeništvo bilo je ispunjeno nepojmljivom patnjom, neprestanim strahom i dubokom neizvjesnošću. Ipak, kroz sve te tmurne godine, održavala ih je nepokolebljiva volja, unutrašnja snaga i čvrsta nada da će jednog dana ponovo ugledati svjetlost slobode. Sudbine dvije mlade Ruskinje, Ekaterine i Elene, danas predstavljaju potresnu ali i inspirativnu priču o preživljavanju, prijateljstvu i duhovnoj snazi u najtežim okolnostima.
Njihovo djetinjstvo, ispunjeno snovima i planovima za budućnost, naglo je prekinuto jedne večeri krajem septembra 2000. godine. Tada su se, bezbrižno se vraćajući kući s proslave, našle na putu Viktora Mokhova, čovjeka koji će uskoro postati sinonim za monstruozno zlo. Ovaj tada već poznati prestupnik, koga su mediji kasnije nazvali “luđakom iz Škorpiona”, otet će ih i zatočiti u vlastoručno izgrađenom podrumu u mjestu Skopin, udaljenom stotinjak kilometara od Moskve.
- Prostor u kojem su provele skoro četiri godine nalazio se tri metra ispod zemlje – tijesna, vlažna i mračna prostorija, bez prozora i gotovo bez zraka. Tu su živjele lišene osnovnih ljudskih prava: slobode kretanja, dostojanstva, privatnosti. Bile su svakodnevno izložene fizičkom nasilju, psihološkoj manipulaciji i neljudskim uslovima života. Osnovne potrebe poput hrane, higijene i zdravlja bile su gotovo potpuno zanemarene, a povrh svega, znale su da su zaboravljene od svijeta koji nije ni slutio gdje se nalaze.
Uprkos tome, njihova međusobna povezanost i sposobnost da jedna drugu bodre predstavljali su jedinu svjetlost u toj tami. Ekaterina, tada još dijete, i Elena, tek na pragu odraslog doba, pokazale su nesalomivu volju za životom. Nalazile su utjehu u molitvama i duhovnim razgovorima, njegujući nadu da će jednoga dana opet osjetiti slobodu.
- Vremenom su uspjele da dobiju televizor i video-plejer, što im je pružilo barem simboličan kontakt sa spoljašnjim svijetom. Kroz vijesti i filmove sticale su osjećaj da vrijeme i dalje teče, da vani postoji svijet koji nije zaboravio na njih. Ponekad im je bilo dopušteno da borave i izvan podruma, što su koristile kako bi pažljivo planirale bijeg.
U jednoj takvoj prilici, uspjele su snimiti video poruku s ključnim informacijama o sebi i mjestu na kojem su zatočene. Poruku su, kroz niz smjelih poteza, dostavile ljudima van zatvora, što je pokrenulo lavinu događaja. Policija je brzo reagovala, i 26. aprila 2004. godine, nakon gotovo četiri godine užasa, napokon su oslobođene.
- No, kraj zatočeništva nije značio i kraj patnje. Elena je tada bila u osmom mjesecu trudnoće, a dijete koje je nosila, nažalost, rođeno je mrtvo. Vjeruje se da je to posljedica svega što je preživjela – psihološki stres, nasilje i užasni životni uslovi koji su ostavili trajne posljedice na njen organizam. Ipak, obje djevojke nastavile su da govore o svom iskustvu, ne kao žrtve, već kao simboli otpornosti i snage. Njihove ispovijesti postale su putokaz za druge – kako se nositi s traumom, kako iz tame izaći jači, kako preživjeti nezamislivo.
Njihov otmičar, Viktor Mokhov, osuđen je na 17 godina zatvora i dodatne dvije godine prisilnog rada. Kaznu je izdržavao do 2021. godine, nakon čega je pušten pod nadzor. Njegovo ime ostaje podsjetnik na to koliko zlo može da traje kada se ne prepozna i ne zaustavi na vrijeme.
- Priča Ekaterine i Elene nije samo sjećanje na jedan zločin – to je snažna poruka o tome koliko ljudska snaga, prijateljstvo i vera u slobodu mogu pomoći da se prežive i najstrašniji trenuci. Njihov povratak u život, iako mukotrpan, predstavlja pobjedu duha nad nasiljem, svjetlosti nad tamom i nade nad očajem. U vremenu kada nasilje često ostaje nevidljivo, njihova priča ostaje vječna opomena i inspiracija.
