Svetlana i Slađana majka i kćerka koje je život okrutno razdvojio – ponovo su se zagrlile nakon punih 40 godina. Njihova priča nije samo ispovest o izgubljenim godinama, već duboko ljudska priča o boli, oprostu, nadi i ponovnom susretu.
- Sve je počelo u jednoj maloj sredini u kojoj je biti samohrana majka bilo gotovo nezamislivo. Svetlana, tada dvadesetogodišnjakinja, zatrudnjela je, ali je zbog straha od osude i srama krila trudnoću do samog kraja. Čak i tada, radila je naporno, obavljala sve kućanske i fizičke poslove, sve vrijeme skrivajući svoj trudnički stomak.
Kada je rodila kćerku, nije imala nikakvu pomoć. Roditelji su je odbacili, okolina je ćutala, a sve što je imala bio je njen majčinski instinkt da zaštiti bebu. No, taj trenutak sreće kratko je trajao. Njena majka i tetka su, kako kaže, protiv njene volje, uzele dijete i dale ga na usvajanje, kako bi se izbjegla „bruka“ u selu. Ubrzo nakon toga, Svetlana je ostala bez ikakvih informacija o svom djetetu.
- „Rekli su mi da jedno kopile ne može da ostane u našoj kući. Zatvorili su me u jednu planinsku kolibu i dijete mi uzeli. Nisam znala ništa o njezi bebe, bila sam zbunjena i potpuno sama,“ prisjeća se Svetlana kroz suze. Dodaje da je kćerku nosila dugo u srcu i mislima. Godinama je tragala za njom – po Danskoj, Švicarskoj, Hamburgu… tražeći beleg na nozi koji je imala kao beba. Bila je uvjerena da će je prepoznati kada je vidi.
S druge strane, Slađana, koju su usvojili drugi roditelji, kaže da je još kao dijete saznala istinu. U desetoj godini saznala je da je usvojena, što joj je, kako kaže, potpuno promijenilo život. Počela su pitanja bez odgovora – „Zašto me je majka ostavila?“ „Da li je razmišljala o meni?“ – a tuđe riječi i komentari dodatno su je ranjavali. Iako su je njeni usvojitelji voljeli, nakon njihove smrti odlučila je da sazna istinu o svom porijeklu.
- Uz pomoć grupe koja povezuje izgubljene roditelje i djecu, poslala je poruku, bez velikih očekivanja. Međutim, ubrzo joj se javila jedna advokatica – vijest je stigla: majka je pronađena. Kada su se konačno srele, kako kaže, nije bilo potrebe za riječima. Prepoznale su se i fizički i emotivno.
„Sada znam ko sam i odakle dolazim. To znanje mi je donijelo mir. Suze koje sam prolila bile su i tužne i radosne. A moja ćerka – jedva je čekala da upozna baku. Sada su nerazdvojne,“ kaže Slađana.
- Te istog dana kada je upoznala majku, upoznala je i oca. On, koji nije bio obaviješten o njenom postojanju, kada ju je ugledao – zanemio je od šoka. I njemu je oprostila. Kaže da nema mjesta za ljutnju, samo za pomirenje.
Svetlana se prisjeća dana kada su je natjerali da potpiše papire za usvajanje. Bila je zbunjena, uplašena i slomljena. „To nije bila moja odluka. Moja kćerka je oteta iz mog naručja. Ja je nisam ostavila. Nosila sam je s ljubavlju, i nosim je i danas,“ kaže kroz jecaje.
- Kada su se napokon srele, kaže, srce joj se napunilo radošću kakvu nije osjetila decenijama. „To je bio dan kada sam ponovo živjela. Sva bol, sve suze, sve godine tuge… sve je nestalo u tom trenutku.“
Danas, ove dvije žene žive nadoknađujući izgubljeno vrijeme. Svaka riječ, dodir i pogled ima posebnu težinu. Njihova priča podsjeća da ništa nije izgubljeno dok postoji nada i volja za traganje.
- Svetlana, sada u poznim godinama, šalje poruku svim roditeljima koji su izgubili svoju djecu: „Ne odustajte. Ne prestajte da tražite. Možda su vam bliži nego što mislite. Možda baš danas neko čeka vaš zagrljaj.“
I zaista, njihova priča pokazuje da ljubav majke i djeteta ne može da izbriše ni vrijeme, ni udaljenost, ni tuđa volja. Ona ostaje – vječna i neraskidiva.
