U današnjem članku vam pišemo na temu neobičnih i tragičnih odnosa između ljudi i divljih životinja, kroz priču o Sandri Herold i njenoj šimpanzi Travisu.
- To je priča koja počinje kao neočekivano, gotovo bajkovito prijateljstvo između žene u bolu i životinje koja joj je pomogla da prebrodi najteže trenutke u životu. Međutim, ono što se može doimati kao priča o ljubavi bez granica, završilo je na način koji nikoga nije ostavio ravnodušnim.
Sandra Herold bila je slomljena žena koja je izgubila muža i ćerku, ali je njenu tišinu ispunila – šimpanza. Travisa je kupila 1995. godine, kada je bio beba, i od prvog dana tretirala ga kao člana porodice. Šimpanza je nosila odjeću, spavao u njenom krevetu, prao zube, čak je i naučio da vozi bicikl. Komšije su ga doživljavale kao atrakciju, a Sandra ga je predstavljala kao svoje dijete. Svakog dana su zajedno doručkovali za stolom, kao majka i sin.
Travisu je postao dio zajednice. Bio je poznat među lokalnim stanovništvom, pojavljivao se u reklamama i televizijskim emisijama. Njegov šarm i prividna pitomost osvajali su ljude – ali ispod površine kucalo je srce divlje životinje. Godine su prolazile, a Travis je rastao. Iako je izgledao poslušno, njegovi instinkti nisu nestajali.
- Sandra je bila svjesna promjena u njegovom ponašanju. Postajao je nemiran, nervozan, a nekad i agresivan. Kako bi ga smirila, davala mu je lijekove protiv anksioznosti. Pravdala se kako ga to „opušta“, ali je u dubini znala da pokušava da uguši njegovu pravu prirodu – prirodu životinje koja nikad nije trebala živjeti u ljudskoj kući.
Tragedija se desila 2009. godine. Tog dana, Travis je neočekivano nasrnuo na Sandrinu prijateljicu, Čarlu Neš. Nije bilo upozorenja, nije bilo najave. U sekundi, sve što je Sandra mislila da zna o svojoj šimpanzi nestalo je. Napad je bio brutalan, užasan i potresan – Travis je Čarlu oborio na zemlju, počeo da je kida i grize, ostavljajući je bez lica, bez ruku, bez prepoznatljivosti. To više nije bio ljubimac, već čista sila iz divljine.
Sandra je pokušavala da ga zaustavi. U očaju, udarila ga je lopatom, zatim zgrabila nož i ubola ga. U očima koje su joj bile nekada umiljate, sada je čitala bol i nerazumijevanje. Kasnije je ispričala da ju je Travis pogledao kao dijete koje pita: „Mama, zašto?“ Ali priroda se ne pita “zašto”. Ona djeluje.
Policija je konačno morala da interveniše. Travis je ustrijeljen, ali šteta je već bila nepovratna. Čarla Neš, iako je preživjela, ostala je trajno unakažena. Njena kasnija borba za povratak dostojanstva bila je jedna od najpotresnijih u historiji medicinskih transplantacija. U svojim izjavama naglašavala je da njen život više nikad neće biti isti, ali da želi da ljudi vide istinu – da se divlje životinje nikada ne mogu u potpunosti prilagoditi nama.
- Priču o ovom slučaju obradio je i domaći portal Blic.rs, naglašavajući koliko je tragedija uzdrmala ne samo javnost u Americi nego i širom svijeta. U njihovom članku posebno se ističe emotivna veza između Sandre i Travisa, ali i tragična cijena koju je ta privrženost donijela.
Slično tome, na portalu 24sata.hr objavljen je tekst koji prati Čarlin oporavak i život nakon napada, podsjećajući da je ona postala glas žrtava nenamjerne nepažnje – onih koji su vjerovali da se ljubavlju i njegom divlje srce može pripitomiti. Kroz tu perspektivu jasno je da granica između nježnosti i opasnosti može biti opasno tanka.
Konačno, na sajtu NacionalnaGeografija.rs analiziran je i bihevioralni aspekt odnosa ljudi i egzotičnih životinja, posebno šimpanzi. Stručnjaci tu naglašavaju kako se, bez obzira na sve, šimpanze uvijek ponašaju instinktivno, a posebno u stresnim i nenormalnim uslovima za njih.
Sandra je nakon svega ostala bez Travisa, bez prijateljice, bez mira. Ipak, nastavila je da traga za utjehom u svijetu životinja. Čak je pokušala da brine o drugoj šimpanzi, ali srce joj je ostalo prazno – kao podsjetnik na ono što je izgubila i na težinu svog izbora.
- Na kraju, priča o Sandri i Travisu nije samo upozorenje. To je zrcalo ljudske potrebe da ljubav nadomjesti bol, pa makar i kroz iluziju bliskosti sa nečim što ne pripada našem svijetu. Ona nas uči da je granica između privrženosti i tragedije ponekad samo jedan instinkt daleko.
Šimpanza može nositi džemper, može sjediti za stolom, može se smijati – ali ne može prestati biti ono što jeste. I možda, umjesto da ih zatvaramo u naše živote, treba da poštujemo njihovu prirodu – i ostavimo divljinu tamo gdje pripada.
