U današnjem članku avm donosimo jednu jako zanimljivu priču o Senadi koja je odlučila promijenit svoj život i životne navike. Naime odlučila se preselit u Ameriku kod tetke ne znajući da će joj se taj pu pretvorit u najveću noćnu moru.
- Avgustovska večer u Sarajevu počela je kao svaka druga. Šesnaestogodišnja Senada, nasmijana i uzbuđena, spremala se na put za Ameriku, kako bi ljeto provela kod tetke u Čikagu. Plan je bio jednostavan: promjena okruženja, nova iskustva, i povratak kući s lijepim uspomenama. Ni ona, ni njena majka Dženana, nisu mogli ni naslutiti da će taj let označiti kraj jednog života i početak noćne more koja će potrajati godinama.
Senada je putovala sama. Imala je sve – važeći pasoš, avionsku kartu, adresu na koju ide. Nije bilo razloga za brigu. U Čikagu je sletjela bez problema, prema informacijama koje su naknadno rekonstruisane. No, nakon izlaska iz terminala njezin trag se gubi. Od tog trenutka, više nikada nije viđena.
- U početku je kontakt s porodicom tekao uobičajeno – nekoliko kratkih poziva, poruka. Međutim, već nakon nekoliko dana sve je naglo utihnulo. Telefon više nije zvonio, poruke su ostajale nepročitane. Kad je zabrinuta porodica pozvala tetku, šok je bio neminovan – tetka je tvrdila da Senada nikada nije došla do nje.
Nastala je panika. Dženana je kontaktirala lokalnu policiju u Sarajevu, zatim američke vlasti, Interpol. Pokrenuta je međunarodna istraga, ali bez konkretnih rezultata. Ni aerodromske kamere, ni imigracione službe, niti bilo kakvi drugi tragovi nisu mogli tačno pokazati gdje se djevojčica izgubila. Kao da je nestala s lica zemlje.
- U narednim godinama, Dženana je živjela između nade i beznađa. Slala je molbe ambasadama, razgovarala s novinarima, angažovala privatne detektive, pa čak i odlazila kod duhovnih iscjelitelja. Nije ostavila nijedan kamen neprevrnut. Ali odgovora nije bilo.
– „Nema je na društvenim mrežama. Nema je u bolnicama, ni u policijskim evidencijama. Kao da nikada nije postojala,“ govorila je kroz suze.
Njene molbe i javni apeli godinama su ostajali bez odjeka. Policija je s vremenom prestala da se aktivno bavi slučajem. Istražni dosije je hladno označen kao nerazriješen.
A onda, nakon šest godina tišine, desilo se nešto neočekivano.
Jednog jutra, u njen elektronski sandučić stigao je anoniman mejl. Bez naslova, bez potpisa. U prilogu – fotografija.
Na slici je bila mlada žena, dotjerana, pod reflektorima, u enterijeru koji podsjeća na noćni klub. Odjeća izazovna, pogled nepomičan. Bio je to Senadin pogled.
Majka je znala istog trena.
– „Možda je frizura drugačija, možda se tijelo promijenilo, ali oči… one govore više od riječi. To je moje dijete. Znam. Gledam je svaki dan šest godina u snovima.“
Na poleđini fotografije, rukom ispisane samo dvije rečenice:
„Znam da me tražiš. Nisam u mogućnosti da pričam.“
Te riječi bile su prvi kontakt nakon tolikih godina. Bio je to znak da je živa, ali i da je vjerovatno zarobljena – možda fizički, možda psihički.
- Uslijedila je nova lavina aktivnosti. Slučaj je ponovo otvoren, uključene su američke federalne službe, aktivirane nevladine organizacije koje se bave trgovinom ljudima. Tragovi ukazuju na mogućnost da je Senada žrtva seksualne eksploatacije, moguće oteta već na samom aerodromu ili prevarena pod lažnim obećanjima.
Klub sa fotografije još nije tačno lociran. Sumnja se na Nevadu, Kaliforniju, pa čak i Meksiko, gdje su ovakve mreže vrlo rasprostranjene. Dženana se nada da je poruka bila namjerno poslana – možda od nje same, možda od nekoga ko zna njenu sudbinu.
Javnost je podijeljena – neki vjeruju da je djevojka svjesno pobjegla, drugi da je pod prinudom. No Dženana odbacuje sve špekulacije koje pokušavaju krivicu svaliti na nju.
„Ako je sama otišla, neka mi to kaže. Ako nije, neka se zna – neko ju je uzeo, neko je odgovoran. Moje dijete nikada ne bi nestalo bez razloga.“
Do danas, Senada nije pronađena, niti se službeno javila. Ipak, majka vjeruje.
U njenoj sobi ništa nije promijenjeno. Krevet je posteljen, knjige su na mjestu, odjeća u ormaru. Sve čeka. Čeka dan kad će se vrata, bez upozorenja, ponovo otvoriti.
A do tada, poruka ostaje ista:
– „Senada, samo mi javi da si živa. Ne moraš ništa drugo. Samo da znam.“
