Emir je u poslovnom svijetu slovio za čovjeka koji ima sve. Najmlađi menadžer u velikoj sarajevskoj firmi, uvijek u dizajnerskim odijelima, sa savršeno ispeglanim košuljama i automobilom koji je plijenio poglede.
- Trudio se da njegov život izgleda besprijekorno, čak i kada je to značilo da prikrije vlastite korijene – skromnu kuću iz sela i majku Fatimu, ženu koja se godinama borila da mu pruži sve što je mogla.
Na dan kada je trebao proslaviti veliko unapređenje, firma je organizovala svečani prijem. U staklenoj kancelariji bilo je skupe hrane i pića, atmosfera je bila vedra, a Emir ponosan na svoj uspjeh. Međutim, slavlje je prekinuo neočekivan prizor: na vratima se pojavila njegova majka.
Fatima, u svojoj jednostavnoj, izblijedjeloj odjeći i sa maramom na glavi, stajala je nesigurno s plastičnom kesom u ruci. U njoj je nosila ono što je znala da će njen sin najviše voljeti — domaću sirnicu, spremanu tog jutra, prije dugog putovanja autobusom. Željela mu je čestitati na način na koji je to činila cijeli život: toplinom i hranom.
Dok je tiho ušla, kancelarija je utihnula. Neki su se kolege začuđeno zgledale, a nekoliko podrugljivih komentara odjeknulo je prostorijom. Emir je osjetio kako mu obrazi gore, ne od radosti, nego od srama koji ga je u tom trenutku obuzeo. Nije vidio majčinu namjeru, ni trud, ni ljubav — vidio je samo razliku između svog pažljivo izgrađenog imidža i njene skromnosti.
- Prišao joj je, povukao je u hodnik i u naletu bijesa rekao riječi koje je odmah požalio. Fatima je tiho stajala, zbunjena, i pokušala mu objasniti da je donijela ono što je najviše volio. No Emir, zaslijepljen sramom, odbacio je sve to, pa čak i vrećicu koju je nosila. Ona je pala tamo gdje nije pripadala — u kantu za otpad.
Fatima nije protestovala. Nije mu prigovorila, nije se branila. Samo se povukla, tiho i polako, noseći teret koji nije zaslužila.
Te noći Emir nije mogao zaspati. Slika u kojoj njegova majka stoji sama u hodniku, razočarana i povrijeđena, vraćala se kao nemirna misao koja mu nije dala predaha. Trudio se da opravda vlastitu reakciju, no u dubini duše znao je istinu: nije štitio imidž — nego je izdvojio osobu koja mu je dala sve.
Sljedećeg jutra odlučio je otići do nje. Kada je stigao pred staru kuću, vrata su bila otključana, a unutrašnjost tiha. U kuhinji ga je dočekao prizor koji mu je oduzeo dah: na stolu je stajala ona ista kesa koju je jučer odbacio, uredno očišćena i položena uz tepsiju sirnice. Pored nje je bila mala kutija za lijekove — prazna — te pismo koje je napisala drhtavom rukom.
U pismu se izvinjavala što mu je, kako je vjerovala, pokvarila trenutak. Objasnila je da se odrekla svojih lijekova kako bi mogla kupiti najbolji sir i puter za njegovu omiljenu pitu, jer je mislila da sin u velikom trenutku svog života treba nešto domaće, nešto što predstavlja njihovu priču. Nije željela da bude teret — samo majka.
Zatečen njenim riječima, Emir je poletio u sobu i zatekao majku iscrpljenu, u teškom zdravstvenom stanju. Hitna pomoć stigla je ubrzo, a on je ostao uz njen krevet, držeći je za ruku i moleći se da mu bude data nova prilika da ispravi svoje pogreške.
- Fatima se oporavila, ali sporo. Tog perioda, Emir više nije mario ni za odijela, ni za kola, ni za posao. Prodao je skupocjeni automobil kako bi priuštio najbolju medicinsku njegu, a svaki slobodan trenutak provodio kraj majke, podsjećajući sebe na ono što je godinama ignorisao — da ga je njen trud doveo do svega što ima.
Kada su ga kasnije kolege pitale zašto ga dugo nije bilo, nije tražio izgovore. Rekao je istinu:
da je brinuo o ženi koja ga je hranila dok je odrastao i koja mu je, da bi mu uljepšala jedan poslovni dan, žrtvovala dio vlastitog zdravlja.
Tek tada je shvatio da nijedna titula, nijedan posao, nijedna proslava ne vrijedi više od toga da čovjek zna cijeniti one koji su njega voljeli bezuslovno.
