U današnjem članku vam pišemo na temu samoće koja se često skriva iza bogatstva, pompe i velikih riječi. Ovo je priča o jednom rođendanu, jednom ocu i jednom sinu, i o praznini koju ne može popuniti ni najskuplja proslava.
- U selu Gornja Trešnjevica dugo se pamtilo ono ljeto kada se dvorište dede Ranka pretvorilo u prizor kakav do tada niko nije vidio. Njegov sin jedinac Goran, koji je prije dvadeset godina otišao u Kanadu i tamo izgradio veliki posao, odlučio je da ocu proslavi osamdeseti rođendan „kako dolikuje“. Kamioni su danima pristizali iz grada, donosili šatore bijele kao snijeg, stolnjake od satena, cvijeće egzotično i mirisno, kakvo nikada nije raslo na tim livadama. Stigao je i ketering – mesa, kolača, torti i pića toliko da bi nahranili pola sela.
Ranko je sve to posmatrao sjedeći na starom drvenom tremu. Bio je obrijan, uredan, u novom odijelu koje mu je sin poslao poštom. Odijelo mu je visilo na ramenima, ili se on s godinama jednostavno smanjio od samoće. Gledao je kako nepoznati ljudi razapinju kablove, postavljaju zvučnike i montiraju veliki video-bim nasred dvorišta. Komšije su se skupljale, dolazili su i oni koje niko nije zvao, jer se pričalo da će biti svega. Tapšali su Ranka po ramenu, čestitali mu, govorili kako ima sina za ponos i kako će se o ovoj proslavi pričati godinama.
A Ranko je klimao glavom i smiješio se, ali mu je pogled stalno bježao ka kapiji. Čekao je crni mercedes. Čekao je sina. Goran je, međutim, javio da ne može doći zbog „neodložnih poslovnih obaveza“, ali da će biti prisutan – virtuelno. Ranku ta riječ nije značila ništa. Njemu je značio zagrljaj, stisak ruke, miris djeteta koje je nekada nosio na ramenima.
Kada je muzika krenula, a gosti navalili na hranu i piće, dvorište se ispunilo smijehom i galamom. Rakija je tekla, trubači su svirali, svi su slavili. Ranko je sjedio na čelu stola, sam. Stolica pored njega bila je prazna, osim laptopa koji je bio povezan s velikim ekranom.
- U tačno zakazano vrijeme ekran se upalio. Pojavio se Goran, u skupoj kancelariji, u odijelu, s čašom viskija u ruci. Slika je bila savršena. Mahnuo je, nasmijao se i glasno čestitao ocu rođendan. Pitao je da li je pečenje dobro, da li je pivo hladno, govorio da se slavi i da ničega ne smije faliti. Njegov glas je odjekivao dvorištem.
Selo je aplaudiralo ekranu. Ljudi su dizali čaše prema slici, nazdravljali pikselima. Ranko je ustao. Prišao je ekranu, držeći čašu u drhtavim rukama. Stajao je pred ogromnim likom svog sina, mali i pogrbljen.
„Sine…“ izgovorio je tiho. „Hvala ti. Lijepo je ovo. Ali, sine… kad ćeš doći? Pet godina je prošlo. Oči mi slabe, ruke mi drhte. Dođi da te vidim dok još mogu.“
Dvorište je utihnulo. Muzika je stala. Svi su gledali starca koji govori svjetlosti. Goranov lik se na trenutak zamrznuo zbog loše veze, pa se ponovo pokrenuo. Pogledao je u sat, nasmiješio se onim poslovnim osmijehom i rekao da ga obaveze čekaju. Obećao je dolazak „dogodine“. A onda je veza prekinuta. Ekran je pocrnio.
Ranko je ostao stajati ispred crnog platna. Ruka mu je bila podignuta, kao da još uvijek želi dotaći sina. Gosti su se vratili hrani i piću, neko je tražio da muzika nastavi. Niko nije primijetio da se Ranko trese.
- Polako je prišao ekranu i zagrlio hladni metalni okvir. Prislonio je obraz na beživotnu površinu. Nije bilo topline. Samo plastika i tišina. Suze su mu klizile niz lice.
„Džaba sve…“ šaptao je. „Ja sam gladan, sine. Gladan sam tebe.“
Kako je noć odmicala, gosti su odlazili, siti i veseli, govoreći mu kako je srećan čovjek. Kada je dvorište ostalo prazno, Ranko je sjeo na stolicu gdje je trebao sjediti Goran. Gledao je u telefon, nadajući se poruci. Nije stigla.
Te noći zaspao je za stolom, naslonjen na hladan ekran. Ujutro se nije probudio. Doktori su rekli – starost. Selo je šutke znalo drugačije.
Goran je došao na sahranu. Podigao je ocu skup spomenik. Ali ljudi su šaptali: „Džaba mermer, kad je za života dobio samo piksele.“
