U današnjem članku vam donosimo priču o jednoj ženi koja je dokazala da jaka volja i borba pobijeđuje sve.Snežana Ćaćić rođena je bez prstiju i često su je smatrali manifestacijom “božje kazne”; međutim, svima je pokazala što istinska snaga volje podrazumijeva. Beograđanka Snežana rođena je bez prstiju; njezin je otac u početku ovo smatrao božanskom kaznom, ali nakon što je vidio izvanredne darove koje posjeduje, na kraju je požalio zbog svoje prethodne presude.
Početkom 1960-ih značajan dio stanovništva iz južne Srbije migrirao je u velikim skupinama u Vojvodinu, vođen očajničkom potrebom za preživljavanjem.Tim putem krenuli su Snežanini roditelji, koji su ranije bili stranci, i na kraju stigli u okolinu Novog Sada. Tamo su se upoznali, razvili romantičnu vezu, a potom i vjenčali. U tom je kontekstu ušla u svijet koji se često naziva “kaznom Božjom”. Na svijet sam došla prerano, u sedmom mjesecu trudnoće. No, moj rani dolazak ne bi bio problem da nisam rođen i s invaliditetom. Točnije, fale mi četiri prsta na lijevoj i jedan na desnoj ruci.
- Ovo otkriće bilo je značajan šok za cijelu moju obitelj, jer sam ja jedini član koji je rođen na ovaj način. Tada je moje stanje doživljavano kao “Božja kazna”, kao da snosim tuđe grijehe. Kad je saznao za okolnosti mog rođenja, moj otac je odmah pozvao moju majku da mi da neku injekciju da mi produži život; srećom, odlučila je ne poslušati njegov savjet. Snjeguljica nastavlja pričati svoju priču s dozom humora.
Otac je nakon mog rođenja otišao u Njemačku da živi i radi, a ja i majka smo se vratili u naše selo kod Leskovca. U toj pokrajini, kad su me vidjeli – malenog i sićušnog, bez prstiju – ljudi su me gledali s osjećajem čuđenja. Djetinjstvo sam proveo pod brigom bake i djeda, jer se moja majka kasnije morala vratiti u Beograd kako bi nam financijski pomogla život. Imao sam sreću odrastati u obitelji punoj ljubavi, iskustvo koje je imalo dubok utjecaj na moj život.
Moji baka i djed bili su jako ponosni na mene, pogotovo kad sam sa svojih šest godina počela sudjelovati na pjevačkim natjecanjima. U tom periodu su seoska okupljanja bila dosta popularna, a svake godine se održavalo i natjecanje sela, što je bio i moj debi na pozornici na kojoj sam nastupao. Iako sam bila sasvim mala, kao djevojčica, čim sam čula glazbu, počela sam pjevati, izmamivši suze publici koja je bila dirnuta dubinom emocija koje sam u tom trenutku prenijela.
- Nadalje napominje da je do svoje 11. godine dobila brojne manje nagrade koje su za nju imale značajno značenje. Nakon toga razmišlja o značajnoj prilici koja joj se ukazala, a koju na kraju nije iskoristila. Tijekom posjeta Berlinu kako bi vidjela svog oca, srpski novinar bio je opčinjen njezinim pjevanjem te je poznatoj jugoslavenskoj voditeljici predložio da je posluša i pomogne joj da se proslavi.
No, sve je takve ponude odbila iz privrženosti muškarcu s kojim ostaje u braku nakon 32 godine. “Nisam došla na tu probu zbog straha mog muža od mog mogućeg odlaska, što je rezultiralo jednom od mojih neispunjenih težnji. To mi je bila najveća želja, ali eto…”, smatra ona. Štoviše, zbog njezine invalidnosti još je jedna težnja tragično razbijena na posebno grub način.
Medicina je bila moja druga najveća strast u životu, jer sam težio postati liječnik i pomagati drugima. Međutim, pojavila se značajna prepreka. Kada sam se prijavio za upis u srednju medicinsku školu u Zemunu, molba mi je odbijena zbog nedostatka prstiju. Ovo odbijanje označilo je moje prvo duboko razočaranje, jer me spriječilo da radim ono što stvarno volim. Snežana Ćaćić, slika preuzeta sa screenshota na YouTube-u. Samo sjećanje na to razdoblje njezina života i dalje joj zadaje bol.
U početku joj je preseljenje sa sela kod majke u Beograd i tamo upis u školu bilo prilično izazovno. Po dolasku u grad primijetila sam primjetnu okrutnost među djecom. U početku im je dugo trebalo da me prihvate takvu kakva jesam. No, napominje i da su je djeca, kako je vrijeme prolazilo, prestala doživljavati kao invalida, jednostavno su se navikla na njezinu prisutnost. Preseljenje iz svog sela i voljenih bake i djeda u užurbani grad, gdje se našla potpuno sama i isključena iz društva, pokazalo se za nju iznimno izazovnim; svaku noć je plakala i molila baku i djeda da se vrate i vrate je kući.
Nakon toga, kako je izašla iz tinejdžerskih godina i završila školovanje, počela su se otvarati nova poglavlja u njezinu profesionalnom životu. Tijekom svog mandata naišao sam na značajnu prepreku. Malo ih je bilo spremno prihvatiti me za posao, bilo zbog uvjerenja u moju nesposobnost za rad (iako mi nikad nisu dali priliku da pokažem suprotno) ili jednostavno zbog nevoljkosti. Zbog toga sam počela raditi kao domaćica, što je uloga koju sam zadržala cijeli život.
- U raznim kuhinjskim postavkama suočavao sam se s ograničenjima; pojedinci mi nisu dopuštali da rukujem nožem ili stavljam suđe u perilicu, unatoč činjenici da sam već odgajala dvoje djece kod kuće. U više navrata sam rekao da živim sasvim normalno i molio ih da mi dopuste da ispunim svoje obveze. Prema Snežani, cijeli život karakteriziraju osude drugih i uvjerenje da joj nedostaju sposobnosti.
Međutim, ova otporna žena ustrajala je kroz takve izazove, izjavivši da je “Bog to tako označio” pripremajući se za veće mogućnosti koje dolaze. Ta su joj iskustva omogućila da pokaže svoj pravi potencijal onima koji su sumnjali u njezine sposobnosti, dokazujući da je doista više nego sposobna. Snežana Ćaćić foto: screenshot/Youtube Tijekom moje druge trudnoće, neviđena senzacija me natjerala da napravim ikonu Svete Petke. Imao sam tada šest mjeseci. U nedostatku slikarskog materijala našao sam se pred dilemom: ili će mi ruke gorjeti od žurbe za slikanjem ili ću napraviti sliku Svete Petke.
Stan nam je bio u renovaciji i unutarnjoj izolaciji, pa sam zaplijenio popriličan komad stiropora i malo terpentinske boje koju mi je otac jednom dao. Pričvrstio sam stiropor na vrata — kako je ostao misterij je. Bez kistova na raspolaganju, improvizirala sam tako što sam uzela spužvicu iz ladice i prerezala je na pola. U nedostatku poznavanja tehnika slikanja ili miješanja boja, nenamjerno sam stvorio kaotičnu mješavinu boja. Koristeći spužve, počeo sam slikati ikonu po sjećanju, jer nisam imao reference za konzultaciju.
Nakon nekoliko dana rada, dlanovi su me prestali peći, ali ta ikona, kako je opisujem, ima jedinstveno značenje. Po završetku ikone posjetio je svećenik naše parohije. Kada je ušao i primijetio ikonu na zidu, vidljivu odmah po otvaranju ulaznih vrata, ostao je bez riječi; nikad u životu nije naišao na takav prikaz Svete Petke. To nije bilo iznenađujuće, budući da je ta slika do tog trenutka postojala samo u mojim mislima. Ikona odaje utisak dva lika, što sugeriše da se iza nje nalazi neko koga štiti sveta Petka.
- Tada je svećenik uzeo ikonu, blagoslovio je i rekao: “Bilo bi divno da nastavite stvarati takva djela, ovo je zaista izvanredno.” Međutim, mnogi su umjetnici bili zatečeni ovim umjetničkim djelom, jer predstavlja značajnu misteriju kako terpentin nije utjecao na stiropor. Snežana napominje da je sličan pothvat pokušala i njezina susjeda, također umjetnica; međutim, njegova kreacija od stiropora potpuno je uništena, dok je njezina ikona ostala netaknuta 25 godina, sačuvavši izvorno stanje kakvo je bilo na dan kada ju je dovršila.
To označava početak njenog puta u umjetnost ikonopisanja. Osvrćući se na svoja rana iskustva, Snežana Ćaćić kaže: „Nakon moje originalne ikone 1996. godine, prošlo je dosta vremena prije nego sam ponovno osjetila potrebu za slikanjem. Iskreno govoreći, vjerovala sam da je crtež samo prolazan trenutak koji će s vremenom izblijediti, no pokazalo se da je to bio početak. mog života. Bilo je to negdje 1999. godine, usred bombardiranja. Još jednom sam doživio taj osjećaj, prisjećajući se prve prilike, i ruke su mi počele biti kao da gore. Međutim, sada sam dobio zadatak da naslikam četiri ikone.
Zbog bombardiranja i zatočeništva u podrumu, pojačan osjećaj me ponukao da sva četiri zida našeg skloništa ukrasim ikonama svetaca i anđela. Prva ikona bila je inspirirana bijelim anđelom koji mi se ukazao. U nedostatku postojeće ikone ili njenog prikaza, otkrio sam molitvenik koji je na naslovnoj stranici imao Bijelog anđela. Ovaj put sam bio malo bolje opremljen, imao sam dječje tempere i nekoliko kistova, napominje uz smijeh prije nego što nastavi.
Dok je moja prijateljica bila zaposlena u Jatu, nabavila mi je takozvane naljepnice koje su mi olakšale izradu druge ikone. Nakon Belog anđela, na ikonama su Sveti Vasilije Ostroški, Sveta Petka i Arhanđel Mihailo; ona i danas čuva te ikone. Kaže da je još u mladosti doživljavala neobične snove koje tada nije mogla razumjeti. Jednom je prilikom sanjala Bogojavljenje, svjedočeći djeliću neba dok je stajala na doku. Opisuje kako je gledala u nebo dok se ono otvaralo, dok se sunčeva svjetlost slijevala na pristanište, gdje su se manifestirale ikone raznih svetaca.
