Vijest o iznenadnoj smrti Ivane Mrvaljević duboko je potresla čitav region. Bila je to vijest koja se ne prihvata lako, jer gubitak takve osobe ne pogađa samo porodicu i prijatelje on ostavlja prazninu i među publikom, umjetnicima i kulturnom scenom. Ivana nije bila samo glumica. Bila je glas savremenog teatra, simbol dostojanstva i predanosti, žena koja je živjela umjetnost.
- Njeni najbliži i kolege znali su koliko je bila ranjiva i snažna u isto vrijeme. Jedna od prvih koja se oprostila od Ivane bila je Sloboda Mićalović, koja je uz emotivnu poruku podijelila zajedničku fotografiju. Bio je to tih, ali snažan znak koliko je Ivana bila voljena – ne samo zbog svojih uloga, već i zbog topline koju je nosila sa sobom. Društvene mreže ispunile su se porukama tuge i zahvalnosti, jer su ljudi u njoj prepoznavali istinu – na sceni i van nje.
Njena glumačka priča započela je s Fakultetom dramskih umjetnosti na Cetinju, gdje je pod mentorstvom Bore Stjepanovića zasjala među prvima u svojoj generaciji. Već tada je bilo jasno da se pred publikom nalazi neko ko ne igra – već proživljava. Ulogama u serijama „Mješoviti brak“ i „Budva na pjeni od mora“, Ivana je osvojila širu publiku, a svaka scena s njom nosila je emociju koju je bilo nemoguće ignorisati.
U intervjuu za RTCG iz 2016. godine, Ivana je objasnila da glumu vidi kao sredstvo za promjenu. „Publika prepoznaje istinu. A istina nas sve povezuje“, rekla je tada (izvor: www.rtcg.me). Upravo u toj rečenici krije se suština njene umjetnosti – iskrenost bez kalkulacije, emocija bez patetike.
- Njen prelazak iz glume u pozorišno rukovodstvo bio je jednako snažan korak. Kao direktorica Gradskog pozorišta u Podgorici, Ivana je otvorila vrata novim generacijama, uvodeći inovativne pristupe i stvarajući prostor u kojem je svaka ideja imala pravo da zaživi. Nije težila popularnosti – težila je autentičnosti i zajedništvu.
Na portalu Analitika.me, kolege su pisale o Ivani kao o liderki koja je znala slušati. „Nije imala autoritet zbog funkcije, već zbog poštovanja koje je gradila svakim gestom“, izjavio je glumac Ivan Vujović (izvor: www.analitika.me). To je bila snaga koju nije nosila iz ega, već iz ljudskosti.
Na sceni, Ivana je mijenjala žanrove s lakoćom – od komedije do teških porodičnih drama. U drami „Porodično blago“ prikazala je duboku psihološku slojevitost, ostavivši publiku bez daha. Svaki lik koji je tumačila bio je proživljen, dubok i stvaran. Nije glumila – ona je postajala ti likovi, prenoseći publiku iz njihovih života u tuđe, a da to nisu ni primijetili.
Zato i nije iznenađujuće što se njena smrt doživjela kao lični gubitak za mnoge. Ljudi su je smatrali svojom. Dijelili su sjećanja na trenutke kad su prvi put vidjeli neku njenu scenu ili osjetili katarzu zbog njenog pogleda na pozornici. U vremenu koje često favorizuje površnost, Ivana je bila suprotnost – duboka, tiha i moćna.
- Kako piše urednica kulture Anđela Radulović za portal Cdm.me, Ivana je bila most između tradicionalnog i modernog crnogorskog teatra – „žena koja nije tražila pažnju, ali ju je uvijek zasluženo dobijala“ (izvor: www.cdm.me). Njena prisutnost bila je snažna upravo zato što nije bila nametljiva.
Uprkos tome što je tiho otišla, ono što je ostavila – ne može nestati. Njeno ime će se pamtiti ne zbog naslova u medijima, već zbog emocije koju je budila. U vremenu kad umjetnici često bivaju zaboravljeni, Ivana je postala primjer – da se može živjeti časno, stvarati istinito i ostaviti trag koji ne blijedi.
Jer istinska umjetnost ne umire sa čovjekom. Ona nastavlja da živi kroz one koji su je osjetili. A Ivana Mrvaljević – ona nije samo živjela umjetnost. Ona ju je disala.
