Priče o prijateljstvu često se spominju u svakodnevnom životu, ali rijetko koja toliko snažno pokazuje šta znači odanost i ljudskost kao odnos između Ljube i Hasana.
- Njihova povezanost, nastala u jednom malom selu u Bosni i Hercegovini, prkosila je granicama koje su pokušavale nametnuti ratne godine. Ovo je priča o hrabrosti i bratskoj ljubavi koja je nadjačala mržnju.
Ljubo i Hasan odrasli su kao komšije, a njihovo prijateljstvo počelo je još u djetinjstvu. Školovali su se zajedno, dijelili nestašluke, a kasnije i svakodnevne brige odraslog života. Kada su zasnovali porodice, nastavili su živjeti blizu jedan drugog. Bilo je gotovo pravilo da nakon dugog dana sjednu na klupu ispred Hasanove kuće i razgovaraju o svemu – o djeci, problemima, ali i malim radostima. Njihova bliskost postala je simbol jednostavnog, iskrenog prijateljstva, kakva nastaju kad ljudi dijele život rame uz rame.
No, kada je izbio rat, njihovi životi su se iz temelja promijenili. Strah, nesigurnost i nepovjerenje postali su svakodnevica. Ljubo, Srbin iz Doboja, osjećao se izgubljeno i nesigurno, dok je Hasan, njegov komšija Bošnjak, donio odluku koja je obilježila obojicu. „Ti si moj brat, a brat se ne ostavlja u nevolji“, rekao je i ponudio Ljubi da se skloni sa porodicom kod njega. Iako je Ljubo isprva odbijao, u strahu da bi time mogao ugroziti Hasana i njegovu porodicu, prve granate nisu ostavile prostora za dvoumljenje. Hasanova kuća postala je utočište.
- Meseci provedeni pod istim krovom bili su teški, ali i ispunjeni nečim većim od straha – zajedništvom. Dijelili su sve što su imali, a iako je hrane bilo malo, uvijek je bilo dovoljno da niko ne ostane gladan. Djeca su se igrala zajedno, nesvjesna tragedije koja je vladala vani. Dani su prolazili u radu i borbi za preživljavanje, dok su noći bile ispunjene zvukovima detonacija u daljini i tihim razgovorima u podrumu. Uprkos svemu, u toj kući nije bilo mržnje ni podjela.
Slične scene ispričali su mnogi u Bosni i Hercegovini. Prema podacima Centra za nenasilnu akciju Sarajevo, tokom rata zabilježene su brojne priče običnih ljudi koji su pomagali komšijama druge vjere, riskirajući vlastiti život. Upravo te priče, često potisnute iza surovih statistika, svjedoče da su ljudskost i solidarnost opstajali i u najmračnijim vremenima.
Kada je rat utihnuo, Ljubo je sa porodicom odlučio potražiti novi početak u Novom Sadu. Odlazak je bio bolan, a rastanak od Hasana još teži. Obećali su jedno drugom da će se ponovo sresti, da rat neće ugasiti njihovo prijateljstvo. „Nikada neću zaboraviti šta si učinio za mene“, rekao je Ljubo, grleći prijatelja kroz suze. Novi Sad donio je posao, školu za djecu i donekle mirniji život. Ali u Ljubinim mislima stalno je bila jedna slika – Hasan, čovjek koji je riskirao sve kako bi spasio njega i njegovu porodicu.
- Nažalost, vijest koja je ubrzo stigla srušila je njegove nade. Hasan je poginuo pogođen zalutalim metkom dok je pomagao staroj komšinici da donese drva. Ljubo nije mogao vjerovati da je čovjek koji mu je bio brat po izboru stradao na tako besmislen način. Gubitak ga je pogodio više nego što je mogao opisati, a bol je bio dodatno pojačana činjenicom da se nije mogao oprostiti od njega kako je želio.
Prema istraživanjima Udruženja logoraša BiH, hiljade ljudi u ratu izgubile su živote upravo u svakodnevnim situacijama – pomažući drugima, donoseći hranu ili vodu. Hasanov kraj bio je tragičan primjer koliko su obične, humane geste znale nositi smrtonosne posljedice.
Decenijama kasnije, Ljubo i dalje živi u Novom Sadu. Djeca su mu odrasla, a sada unuci trče po dvorištu. Ipak, u njegovom srcu ostala je zahvalnost koju prenosi na mlađe generacije. Svake godine, na godišnjicu Hasanove smrti, pali svijeću i pomoli se za svog prijatelja. „On je bio više od brata“, ponavlja unucima, učeći ih da ljudskost ne poznaje granice.
Upravo ovakva svjedočanstva podsjećaju na važnost čuvanja kolektivnog pamćenja. Prema podacima Dokumentacionog centra „Humanity in Action“ u BiH, isticanje priča o solidarnosti i međusobnoj pomoći među ljudima različitih vjera i nacija ključno je za proces pomirenja. Ljubina i Hasanova priča je dokaz da ni rat ne može uništiti istinsko prijateljstvo, već ga može samo potvrditi.
- Na kraju, Ljubo je ostao živ zahvaljujući hrabrosti jednog čovjeka. Ali ono što prenosi na svoju djecu i unuke nije samo priča o spasu, već o ljubavi i povjerenju koje je jače od svake mržnje. Hasan je otišao, ali njegova žrtva i njegovo prijateljstvo žive u sjećanju.
