Smrt, iako neizbježan dio ljudskog postojanja, ostaje tema koju većina ljudi nerado otvara. Postoji svojevrsni strah od nepoznatog, ali i želja da se misli usmjere na život, a ne na njegov kraj.
- Ipak, kada se kraj približi, tijelo počinje slati signale koje iskusni zdravstveni radnici lako prepoznaju. Ti znakovi nisu uvijek očiti na prvi pogled, ali za one koji se nalaze uz voljenu osobu u posljednjim trenucima, razumijevanje tih promjena može pomoći da se pruži nježnija i smirenija podrška.
Kako život polako napušta tijelo, jedan od prvih vidljivih znakova javlja se u promjenama cirkulacije. Srce kuca sporije, energija se štedi, a krv se usmjerava prema vitalnim organima. Posljedica toga je da periferne regije, poput ruku, stopala i nogu, postaju hladnije. Kod osoba svjetlije puti koža može dobiti mramoriran ili pjegav izgled, dok kod tamnijih tonova kože nijansa može prijeći u ljubičastu ili smeđu. Iako ove promjene znaju izgledati dramatično, one obično ne izazivaju bol. Prema iskustvima hospicija i palijativnih timova, poput onih opisanih u radu “Hrvatskog društva za palijativnu medicinu”, ovakve promjene često se događaju u satima ili danima prije smrti.
- Drugi jasan pokazatelj približavanja kraja jeste promjena ritma disanja. Neki ljudi dišu sporije i pliće, dok drugi prave duge pauze između udisaja. Ponekad se u dišnim putevima nakupi slina ili sluz, što može proizvesti karakterističan, ponekad za članove porodice uznemirujući zvuk. Ljekari i medicinske sestre napominju da osoba u tim trenucima najčešće nije svjesna zvuka niti osjeća bol, pa nema potrebe za brigom da pati.
Kako energija postaje dragocjena, tijelo se sve više odmara. Ljudi provode gotovo sve vrijeme u krevetu, a faze budnosti postaju kraće. Neki ostaju bez svijesti satima prije smrti, ali istraživanja i iskustva zdravstvenih radnika potvrđuju da i tada mogu čuti glasove ili osjetiti dodir. Zbog toga ljekari i medicinske sestre ohrabruju porodicu da nastavi razgovarati s voljenom osobom i držati je za ruku, jer takav kontakt može donijeti mir i osjećaj prisutnosti čak i kada odgovora nema.
- U fizičkom smislu, dolazi i do promjena na koži i licu. Koža gubi tonus, postaje mlohava, a lice poprima opušteniji izraz. Mišići čeljusti i kapaka gube napetost, pa osoba može izgledati drukčije nego što su je bližnji navikli viđati. Takve nagle promjene ponekad izazovu emotivne reakcije porodice, jer podsjećaju da je kraj vrlo blizu.
Jedan od najintrigantnijih fenomena koje medicinsko osoblje primjećuje naziva se “smrtni stisak” ili “posezanje smrti”. To je nenamjerni pokret ruku prema gore, kao da osoba pokušava dohvatiti nešto iznad sebe. Ponekad ga prate izgovorene riječi, imena ili samo tiho mrmljanje. Medicinske sestre, poput onih iz “Palijativnog tima UKC-a Tuzla” o kojima je pisao portal Klix.ba, svjedočile su brojnim takvim trenucima. One objašnjavaju da ti pokreti nisu znak patnje, već dio prirodnog procesa odlaska, koji se događa kod velikog broja ljudi.
- Ovaj “dohvat” ponekad je povezan s onim što se u literaturi opisuje kao iskustva bliska smrti. Neki pacijenti, prije nego što izgube svijest, opisuju viđenje jakog svjetla, prisustva anđela ili dolazak voljenih koji su ranije preminuli. Bilo je i svjedočanstava o pojavi kućnih ljubimaca koji su pratili osobu kroz život, a sada se, prema njihovom opisu, vraćaju da ih “odvedu”. Stručnjaci iz “Hospicija Marija Krucifiksa Kozulić” u Rijeci navode da su ovakvi opisi prisutni u mnogim kulturama i vjerovanjima, te da, bez obzira na religioznu pripadnost, porodicama često donose utjehu.
Za članove porodice, promatranje ovih trenutaka može biti emocionalno složeno. S jedne strane, prisustvo nadnaravnog ili simboličnog može pružiti mir i uvjerenje da odlazak nije kraj, već prelazak u nešto drugo. S druge strane, suočavanje s realnošću da voljene osobe uskoro neće biti tu, donosi osjećaj tuge i gubitka. U tim trenucima, podrška medicinskog osoblja i otvoren razgovor o tome što se događa od iznimne su važnosti.
- Medicinske sestre često naglašavaju da proces umiranja, iako fizički očit kroz spomenute promjene, nije nužno bolan. Veći dio simptoma može se ublažiti pravilnom njegom i prisutnošću najbližih. Toplina ljudskog dodira, ton poznatog glasa i osjećaj da nisu sami, često imaju snažniji učinak od bilo kojeg lijeka.
Ono što možda najviše pomaže porodicama u tim trenucima jeste razumijevanje da se smrt ne događa iznenada, već kroz niz promjena koje imaju svoje značenje i svrhu. U našim kulturama, pogotovo na Balkanu, postoji duboko ukorijenjena tradicija okupljanja porodice i prijatelja u posljednjim danima života voljene osobe. Takva prisutnost ne samo da pruža utjehu onome koji odlazi, već i onima koji ostaju.
- U konačnici, iako je smrt nešto čega se mnogi boje, njeno razumijevanje može donijeti mir. Posmatranjem znakova koje tijelo šalje i prihvaćanjem da su oni dio prirodnog puta, porodice i prijatelji mogu pružiti dostojanstven, miran i topao ispraćaj. U tome je, možda, i najdublji smisao – da se kraj ne doživi u tišini i strahu, već u prisustvu ljubavi i ljudske bliskosti.
