Svima nam je poznat Miroslav Ilić popularni pjevač narodne muzike.Ono što se godinama prepričava jest Miroslavova afera koju je imao Mirjanom antonović i s kojom je dobio sina kojeg nikad nije želio da prizna..
- Kad bi se jedna pjesma mogla otpjevati o životu, možda bi priča o Miroslavu Iliću i Devinu Antonoviću bila baš takva – tužna balada o propuštenim trenucima, tišini gdje je trebalo da bude riječ, i jednom lančiću koji čuva uspomenu jaču od svakog priznanja. Nakon godina ćutanja, pravnih bitki i porodične tuge, sud u Beogradu je presudio ono što je sudbina već davno zapisala – da su Miroslav i Devin otac i sin.
Ova porodična saga, koja je godinama punila novinske stupce, počela je još davno, daleko od očiju javnosti. Mirjana Antonović, žena s kojom je Miroslav imao vezu dok je boravio u Americi, nikad nije odustajala od toga da njen sin bude priznat kao ono što i jeste – dijete poznatog pjevača. Borila se tiho, dostojanstveno, majčinski ustrajno, jer kako sama kaže, “istina se ne boji vremena”.
- Njihov prvi i posljednji susret desio se kada je Devin bio tek malo dijete, svega 18 mjeseci star. Miroslav je tada došao u stan Mirjanine sestre u Beogradu. Nosio je poklon – zlatni lančić sa krstićem, i igrao se s djetetom kao da nema ni zidova, ni sumnji, ni vremena između njih. Ipak, svaki put kad bi krenuo prema vratima, mali Devin bi počeo da plače. Miroslav se tri puta vraćao da ga uzme u naručje, kao da je i sam slutio da će to biti posljednji zagrljaj.
Danas, Devin nosi taj lančić i u njemu čuva sve ono što je moglo biti, a nije bilo. Nosi ga ne zbog vrijednosti zlata, već zbog vrijednosti trenutka – onog jedinog koji ima sa ocem iz vremena kad je bio beba.Kroz godine koje su prolazile, Devin je rastao bez odgovora, ali sa osjećajem da mu nešto važno nedostaje. Kada je konačno odrastao i saznao istinu, odlučio je da sam pozove Miroslava. Glasom punim uzbuđenja i tuge, rekao mu: „Je l’ to Miroslav Ilić? Ovde Devin, tvoj izgubljeni sin iz Amerike.“ Sa druge strane linije, nastao je muk, a onda je došao odgovor: „Drago mi je da si živ i da si dobro.“
- Bio je to kratak, ali značajan dijalog. Govorili su o fudbalu, životu, planovima. Dogovorili su se i da se sretnu, i Devin je, puni nade i uzbuđenja, kupio kartu za Beograd. Ali nedelju dana pred put, stigao je poziv koji mu je slomio srce – Miroslav je otkazao susret.I tu je možda najveća tuga ove priče. Jer pravda jeste zadovoljena pred sudom, ali ono emocionalno priznanje, ono što sin očekuje da čuje – nikad nije stiglo u punom obliku. Devin je ostao bez tog susreta, bez mogućnosti da u oči pogleda čovjeka od kojeg potiče.
Mirjana je u svojim izjavama uvijek bila smirena. Nikada nije govorila s gorčinom, samo s tugom majke koja zna koliko je dijete propatilo tražeći identitet. Otkrila je da je Miroslav proveo vrijeme sa Devinom, igrao se s njim, pokazivao nježnost – ali da je taj kontakt brzo nestao.Danas, Devin živi sa osjećajem da je prošlost iza njega, ali i sa ranom koju nije zaliječilo ni pravno priznanje. Lančić koji nosi oko vrata, maleni predmet zlatne boje, ostao je simbol ljubavi koja nikada nije dobila šansu da se razvije.
- Ova priča nije samo o Miroslavu i Devinu. Ona je priča o mnogim izgubljenim očevima i sinovima, o tišini koja boli više od bilo koje riječi, i o hrabrosti da se istina kaže čak i kada je teško. I na kraju, to nije priča o osudi – već o potrebi svakog djeteta da zna ko je i odakle dolazi.Jer ma koliko godina prošlo, ma koliko sudova odlučilo – ljudska bliskost se ne može naložiti presudom. Može se samo izabrati. A u ovom slučaju, ta prilika je – barem za sada – propuštena.
Devin je oprostio. Ne iz slabosti, već zato što zna da samo oprost može zatvoriti poglavlja koja bole. A Miroslav? On ostaje tišina u ovoj priči – tišina koja govori više od svih izjava.I tako, umjesto pjesme, ostao je lančić. I jedno sjećanje iz djetinjstva koje nikada neće izblijediti.
