Svima nam je pozata Dona Ares, popularna bosanskohercegovačka pjevačica i miljenica publike, zauvijek je obilježila muzičku scenu Balkana – ne samo svojim pjesmama, već i nevjerovatnom hrabrošću kojom je vodila svoju najtežu životnu bitku.
- Godine 2014. otkrila je da boluje od raka pluća, što je šokiralo i rastužilo javnost. Iako se s bolešću suočila otvoreno i dostojanstveno, te nastavila javno govoriti o svom iskustvu, bolest joj se, nažalost, vratila već naredne godine, sada sa metastazama. Uprkos svim terapijama, naporima i borbi koja nije prestajala ni za trenutak, Dona je izgubila bitku 2017. godine, u dobi od samo 41 godinu.
Njena borba nije prošla tiho. Naprotiv, Dona je odlučila da svoju patnju i snagu podijeli s drugima – najdirljiviji primjer toga bio je njen koncert u sarajevskoj Zetri, koji je održala dok je već bila ozbiljno bolesna. Iako je jedva stajala na nogama, nije odustajala. Znoj joj se slivao niz lice dok je pjevala, ali publika je vidjela snagu, volju i posvećenost. Najemotivniji trenutak večeri bio je kada je skinula periku, simbolično skidajući i masku pred svijetom, ostavljajući na sceni čistu istinu o borbi, slabosti i hrabrosti.
- Iza sebe je ostavila brojne muzičke hitove, ali još dublje – porodicu, prijatelje i publiku koja je voljela njenu iskrenost. Posebno blizak odnos imala je sa svojom majkom, Ajkom Kolaković, koja je tek nakon tri godine od Donine smrti otvoreno progovorila o bolu koji je nosila i nosi svakog dana.
„Ovo su dani kada se vraćaju sjećanja, kada si spolja ‘normalan’, a unutra sve vrišti. Mi roditelji koji smo izgubili dijete – mi živimo dupli život. Jedan za svijet, drugi za sebe,“ rekla je Ajka, govoreći o periodu nakon što se Dona vratila iz Danske, gdje je provela više od godinu dana na liječenju.
- U poslednjih šest mjeseci Doninog života, majka i kćerka bile su nerazdvojne. Dani i noći prolazili su u razgovorima, suzama, prisjećanjima. U tom periodu, Dona je odlučila da otkrije ono što je prećutala – istinu o nekim ljudima, o razočaranjima, ali i o prijateljstvima. Rekla je majci da je prva knjiga, “Soba za nikoga”, bila previše blaga i djelimično neiskrena. Planirala je napisati novu knjigu, otvoreniju, snažniju – ali život joj nije dao dovoljno vremena.
Ajka ističe kako joj je kćerka tada povjerila i najdublju poruku – da zna ko joj je bio iskreni prijatelj, i da je otišla „čista srca“. Poruku koju je Dona ostavila nije samo vezana za muziku, već i za životnu filozofiju: porodica je ono što ostaje, majka je najvažniji stub, čak i kada to ne shvatamo odmah.
- „Poručujem svoj djeci: najveći prijatelji su vam roditelji, naročito majka, makar vam se ponekad činilo da nisu u pravu“, rekla je Ajka, noseći bol, ali i ponos zbog snage koju je njena kćerka pokazala u najtežim trenucima.
Dona Ares nije bila samo pjevačica – bila je borac, žena bez maske, neko ko je svoj glas koristio i kada nije pjevala. Iako fizički više nije s nama, njena snaga, muzika i naslijeđe i dalje žive.
