Ma, život, draga moja, zna da servira takve priče da ni najmaštovitiji pisac ne bi mogao izmisliti bolje. Sve misliš – eto, imaš muža, dijete, krov nad glavom, pa ćeš živjeti k’o čovjek, a onda shvatiš da ti najveći neprijatelj sjedi za istim stolom, s osmijehom na licu, ali oštricom iza leđa.
- Tako je bilo i s Kristinom – mladom ženom koja je, na kraju krajeva, samo željela mir, ljubav i jedno toplo, sigurno gnijezdo za sebe i svoje dijete. Al’ sudbina je imala druge planove…
Kristina je opet pakirala kofere. Nije joj to bilo prvi put. Već je znala redoslijed – dječja robica, pelene, nekoliko igračaka, njen mali kofer i sinčić Kolja u naručju. Svaki put kada bi otišla roditeljima, znala je da će za tjedan dana Miša, njen muž, doći s poklonima, cvijećem i isprikama. I uvijek bi je slomio. Jer, dijete treba oca, govorila je sebi.
Ali ovaj put bilo je drugačije. Puna gorčine, umora i poniženja, rekla mu je u lice:
– Ovog puta, mi odlazimo zauvijek. Nemoj dolaziti, nemoj zvati. I ako stvarno želiš da budemo zajedno – mi ćemo živjeti sami. A ako ne pristaneš, gotovo je.
Mišina majka, svekrva, bila je pravi izvor nevolja. Od početka je gledala Kristinu ispod oka. Nikad nije prihvatila da je konobarica mogla biti dobra žena za njenog sina. Omalovažavala ju je, ogovarala, i – što je najgore – sumnjala da Kolja nije njen unuk. Tvrdila je da je dijete izvanbračno, govoreći kako „konobarice ne služe samo kavu“.
Kristina se godinama nosila s tim bolom. Iako ju je majka nagovarala da napravi DNK test i dokaže svoju nevinost, osjećala je da bi time ponižavala samu sebe. Ona je znala istinu – znala je čije je dijete rodila, ali najviše ju je boljelo što Miša nikada nije stao uz nju. Ni jednom riječju nije zaustavio majčine uvrede.
Nakon što se ponovno vratila roditeljima, muž je, po starom običaju, došao s velikim plišanim medom. Ali ovaj put naišao je na zid – njezina majka nije bila blaga. Ipak, zbog sina, Kristina je još jednom odlučila dati brak još jednu šansu.
No, sve je krenulo po starom. Svekrva nije gubila vrijeme. Uvijek bi pronašla način da je uvrijedi, da je sruši. Kristina se trudila ignorirati, ali nešto joj nije dalo mira. Intuicija joj je govorila da iza sve te mržnje postoji nešto više.
I bila je u pravu.
Svekrvina najbolja prijateljica dolazila je često u posjetu. Uz kavu i kekse, dvije žene bi satima razgovarale. I baš jedne večeri, kad je Kristina ostala u kuhinji tiha kao sjena, čula je rečenicu koja joj je promijenila sve:
– Rekla si da se udala trudna… da Mišin otac i ne zna da to dijete nije njegovo…
Kristina je bila zapanjena. Miša nije sin čovjeka kojeg zove ocem. Svekrva je godinama skrivala istinu. Ta ista žena, koja je nju gazila i vrijeđala, živjela je s vlastitom tajnom preljuba. I tada joj je sinulo – mora to provjeriti.
Diskretno je uzela uzorak kose svog muža i navodnog svekra. Odnijela je sve u laboratorij i platila da se napravi DNK analiza. Kad su rezultati stigli – 0% podudarnosti. Kristina više nije sumnjala. Imala je dokaz.
No, nije odmah ništa rekla. Čekala je pravi trenutak. I kad ju je svekrva ponovno pokušala poniziti, samo je iz torbe izvadila papire i tiho ih spustila na stol. Svekrva je pročitala, problijedila i zanijemila.
– Dogovorimo se… Ti šutiš o ovome, a ja ću zaboraviti sve što sam ikada rekla ili pomislila o tebi. Samo nemoj reći Petru – on to ne bi preživio – rekla je svekrva u panici.
Kristina je samo kimnula glavom. Nije bilo potrebe za osvetom. Dovoljno je bilo što ju je konačno ušutkala.
Od tog dana, svekrva više nije imala hrabrosti reći joj nijednu riječ. Nije je zavoljela, naravno, ali više je nije smjela dirati. Pola godine kasnije, Kristina i Miša su se preselili u novi dom, daleko od zajedničkog života sa svekrvom. Konačno su mogli graditi svoju obitelj bez otrovne sjene iz prošlosti.
A bake i djedovi – sad dolaze u posjetu, ali svatko u svoje vrijeme. I svi znaju gdje im je mjesto. Jer, kad jednom žena odluči preuzeti sudbinu u svoje ruke – nema te svekrve koja će joj više naređivati.
