U današnjem članku pišemo na temu predrasuda koje često nosimo prema ljudima, ne sluteći kakve se istine kriju iza lica koja olako osuđujemo.
- Ova priča nas podsjeća da ne smijemo žuriti s procjenama jer svaki čovjek nosi svoju unutrašnju borbu koju ne možemo vidjeti na površini. Lucija, mlada i uspješna vlasnica cvećare, bila je jedna od mnogih ljudi koji su lako osuđivali, zaboravljajući da prava istina nije uvijek onakva kakvom je zamišljamo.
Cvećara „Magnolija“ bila je simbol luksuza na glavnom gradskom trgu, a Lucija je bila poznata po svom besprijekornom stilu i luksuznom načinu života. Svako jutro, međutim, njeno savršenstvo bi narušavao isti prizor. Na vratima njene cvećare pojavljivao se barba Šime, lokalni prosjak. Unatoč tome što je bio prepoznatljiv po starom mornarskom kaputu i mirisu jeftinog vina, nikada nije gubio svoju rutinu. Sva njegova želja bila je da za sitniš kupi jednu crvenu ružu, najlepšu koju je mogao pronaći. Lucija je svaki put uzimala njegov novac s gađenjem, dajući mu umornu ružu dok su se njeni prijatelji smijali, a ona mu podsmjehivala. Njegove oči nisu nikada odavale ništa, samo bi pomirisao ružu kao da je najdragocjeniji predmet na svijetu i odlazio.
- Ova rutina trajala je tri godine, bez prestanka. Lucija nije imala nikakve sumnje da je barba Šime samo običan prosjak koji je navikao dolaziti u njezinu radnju, sve dok jednog dana nije naišla na njega u potpuno drugačijem izdanju. Tog jutra, nakon što je cijeli grad bio pogođen pljuskom i olujnim jugom, Šime je kasnio. Kad je napokon došao, bio je bled, drhtav i jedva je stajao na nogama. Bio je nekoliko kovanica siromašniji nego obično, ali usprkos tome, želio je uzeti ružu. Lucija je odbila da mu je da, ali ga je ipak prešla preko pulta, ne znajući da je to bio trenutak koji će zauvijek promijeniti sve.
Nakon što je rekao da je to posljednji put, nazvavši je “kćeri”, Lucija je osjetila nešto neobično u njegovim očima. Onda je, vođena osjećajem nemira, odlučila pratiti barba Šimu. Kroz uske ulice grada pratila ga je do starog gradskog groblja, gdje je stajao pred spomenikom. Na tom skromnom, ali urednom spomeniku Lucija je pročitala ime koje je zauvijek promijenilo njezin pogled na svijet. Ime je pripadalo njezinoj majci, ženi o kojoj je znala vrlo malo, osim da je umrla mlada.
Tada je barba Šime, čija je svakodnevna rutina bila dio njenog života, ispričao istinu. On nije bio običan prosjak. Bio je njezin biološki otac, čovjek koji je ostavio sve – čak i nju – da bi joj omogućio život daleko od siromaštva i borbe. Lucija nije znala da je njezina majka sanjala o vođenju cvećare. Ruže su bile način na koji je barba Šime svakodnevno spajao ono što je izgubio i ono što je volio najviše na svijetu. Za njega su ruže bile simbol njegovog ljubavi prema njoj i njezinoj majci, iako nikada nije bio u mogućnosti reći joj to. Na kraju je, umirući s osmijehom, bio s ženom koju nikada nije prestao voljeti, dok je Lucija satima stajala na kiši, držeći u rukama tijelo čovjeka kojem se tri godine smijala.
- Ova priča nas podsjeća na to koliko je opasno imati predrasude i koliko često zaboravljamo ljudskost u potrazi za statusom i izgledom. Domaći izvori koji se bave društvenim temama često ističu kako je odnos prema siromašnima temeljen na strahu i nerazumijevanju, umjesto na činjenicama. Stručnjaci iz socijalne psihologije napominju da mnogi ljudi osuđuju na temelju površnih uvjerenja, često bez da razumiju pravi uzrok nečijeg ponašanja ili situacije. Takav odnos više govori o onima koji osuđuju nego o onima koji su osuđeni.
Na domaćim portalima, psiholozi često upozoravaju na važnost suočavanja s vlastitim postupcima i razmišljanjima. Lucija je, nakon što je shvatila istinu, promijenila svoj pogled na svijet. Cvećara je ostala ista, ali ona više nije bila ista osoba. Svako jutro sada donosi crvenu ružu na grob svojih roditelja, a kad u radnju uđe netko tko je život slomio, ne traži novac. Poklanja cvijet i tiho kaže: “Ovo je od barbe Šime”. Ova priča je snažan podsjetnik na to koliko je važno ne suditi ljude prema vanjštini i koliko možemo naučiti kad smo spremni slušati i razumjeti one oko nas.
