Priča o Clari Moreau i njenoj kući od ružinog drveta jedno je od onih priča koje prolaze kroz generacije, ostavljajući za sobom trag tajne, ljubavi i neobjašnjivih događaja. U nastavku više…
Smještena u malom francuskom selu, Clara je bila žena o kojoj su svi šaptali – bila je misteriozna, neobjašnjivo lijepa i uvijek prisutna u svom domu koji je podsjećao na nešto iz bajke.
Kuća, napravljena od rijetkog ružinog drveta, imala je miris prošlih vremena i jedinstvenu atmosferu koja nije mogla proći neopaženo.
- U svakom kutku te kuće osjećala se priča o ljubavi, predanosti i dugom zajedničkom životu. Neki su govorili da su zidovi kuće škripali kao da pričaju vlastite priče, a mnogi su primjećivali čaroliju koju su ljudi osjećali u toj kući. U unutrašnjosti, svaki komad drvenih greda, svaki okvir na prozoru nosio je duh majstora – Andréa Moreaua, Clarinog muža, koji je bio poznat po tome što je od drva stvarao prava remek-djela.
Kuća nije bila samo fizički dom. Bila je to prava simbolika ljubavi i duše koju je André ulagao u svaki komad drvenog materijala. Mještani su pričali da je on napravio tu kuću iz ljubavi prema Clari, koristeći drvo koje je obradio i obogatio svojom strašću i umijećem. Ali sve se promijenilo kad je André nestao, bez traga. Nakon toga, ruže koje je Clara godinama sadila u svom vrtu iznenada su uvenule. Mnogi su vjerovali da je to znak da je nešto u obitelji nestalo, a Clara je ostala sama, s tugom koja je preplavila cijeli njen svijet.
- Kroz godine, Clara je živjela u tišini. U njenim očima ocrtavala se nijema patnja, a svjetlost u njenoj kući, koju su mještani često viđali noću, bila je samo podsjetnik na sve ono što je Clara i dalje osjećala prema svom nestalom mužu. Priče su govorile da se iz radionice iza kuće čulo kucanje, kao da se André vraća i ponovo stvara svoje drvene skulpture. No, svatko tko je pokušao prići, nije našao nikakvog odgovora.
Vremenom su se seljani povukli, ali Clara je ostala ista. Njeno lice nije starilo, oči su joj uvijek bile istog dubokog tona, a ona je svaki dan sjedila na verandi i gledala prema rijeci, kao da i dalje čeka njegov povratak. Deca iz sela, iako prestrašena pričama o tajanstvenoj ženi, dolazila su u blizinu njene ograde, samo da bi joj mahala.
- A onda, nakon godine kišnih dana, poplava je pogodila selo. Rijeka je izašla iz svog korita i odnijela sve pred sobom, uključujući Clarin dom. Kada su seljani stigli do imanja, našli su samo prazno tlo, a kuće nije bilo. Niti Clarinog tijela, niti mačke koja je uvijek bila uz nju. Ipak, nekoliko tjedana nakon toga, jedan ribar s druge strane rijeke tvrdio je da je vidio ženu u bijeloj haljini, kako nosi kofer i drži ružin pupoljak u ruci. Iza nje, kako je govorio, pojavila se kuća, ali ne više stara, već nova, blistava i netaknuta. Kada je pokušao prići, ona je nestala, ostavljajući samo miris ruže i maglu.
Danas, svake godine, u isto vrijeme, miris ruže širi se s obale rijeke. Mještani govore da su Clara i André pronašli svoj vječni dom, daleko od svijeta, između svjetova, gdje ljubav nikada ne umire. Iako kuća nestala, legenda o Clari Moreau i njenoj kući od ružinog drveta živi, podsjećajući nas na to da ljubav može biti vječna, čak i kada je smrt rastavi.
