U današnjem članku vam donosimo nekoliko zanimljivosti na temu potrage za identitetom, ratne sudbine i snage porodice.
- Ova priča nas vodi kroz stravične događaje iz devedesetih, ali i inspiriše pričom o djevojčici koja je izgubila sve — i uprkos svemu, pronašla sebe.Na početku, kratki sažetak: Ovo je priča o Senidi, djevojčici nestaloj u ratu, koja je odrasla u Beogradu kao Mila, i nakon 18 godina saznala istinu o svom porijeklu. Njena sudbina pokazuje da, čak i u najmračnijim vremenima, postoji tračak svjetlosti — a to su ljudi koji otvore srce bez obzira na naciju i ime.
U današnjem članku vam donosimo nekoliko zanimljivosti na temu sudbine koja čini da se čovjek istovremeno nađe u dva svijeta — onom rođenjem i onom srcem. Početkom devedesetih, u vihoru rata u Bosni i Hercegovini, porodica Bećirović iz Kalesije živjela je mirnim životom. Muhamed Bećirović bio je profesor, otac dvije djevojčice, siguran u ono što sutra donosi. Ali 1992. godina sve mijenja. Barikade su podignute, rat je već bio pred vratima. Muhamed je bio na poslu kada su se vojne formacije pojavile u selu. Kada se vratio, porodica je nestala.
- U tim danima, jedna beba iz te porodice, pod imenom Senida, završila je u naručju vojnika Milenka Vidakovića iz Šekovića. On je, svjestan užasa u kojem je djevojčica bila ostavljena, odveo je svojoj majci Ruži. Tamo je djevojčica boravila dva mjeseca. Pošto nije bilo sigurnosti da tu ostane, predata je Centru za socijalni rad. Tako počinje njen drugi život — kao Mila Janković, beogradsko dijete, koje je ljubav primilo od onih kojima je i samo falilo malo svjetla nakon gubitka. Mila je odrasla u kući Živane i Živka Jankovića, roditelja koji su prethodno izgubili dvojicu sinova u saobraćajnoj nesreći. Svom bolu su dali novo ime: Mila.
Odrastajući u Beogradu, Mila je znala da je usvojena. Ali nije osjećala da joj bilo šta nedostaje. Živila je bezbrižno, putovala, učila, smijala se. Voljela je ljude, a ljudi su voljeli nju. Tek kada je postala punoljetna, 2006. godine, odlučila je da krene u potragu za svojim korijenima. Put ju je, nakon tragova i dokumentacije Crvenog krsta, vratio u Kalesiju. Tada je otkrila svoje pravo ime: Senida Bećirović. Saznala je da je jedna od rijetkih nestalih u ratu u BiH koja je pronađena živa.
U susretu sa svojom prošlošću, Senida/Mila nije upirala prst u krivce. Govorila je o ljubavi onih koji su je podigli: “Nijednog sekunda nisam patila zato što sam živjela s porodicom koja nije muslimanska. Oni su me voljeli iskreno. Znala sam za sve što se dogodilo, ali meni su rekli da gledam ljude — ne naciju.”
- Crveni krst Bosne i Hercegovine prepoznao je ovaj slučaj kao jedan od najneobičnijih u svojoj istoriji. Sekretar Crvenog krsta u Kalesiji, Safet Šahmanović, izjavio je da je Senida jedina nestala osoba koju su pronašli živu nakon gotovo dvije decenije potrage. To je izazvalo veliku pažnju među porodicama nestalih, jer je pokazalo da traganje nikada ne treba prestati.
Fond za humanitarno pravo u Srbiji u svom istraživanju ističe kako je tokom rata u bivšoj Jugoslaviji veliki broj djece bio odvojen od porodica, a mnoga su, kao i Senida, usvojena u drugim državama. Njihove sudbine često su ostale nepoznate, a potraga za identitetom postala je misija koja traje cijeli život.
Institut za nestale osobe BiH takođe je više puta isticao važnost saradnje institucija u regionu. U slučaju Senide, međunarodna saradnja omogućila je rješavanje nestanka. Još uvijek ima preko 7.500 osoba koje se vode kao nestale u Bosni i Hercegovini, a ovaj slučaj podsjeća koliko je važno čuvati nadu — jer jedna istina može promijeniti nečiji život.
Senida je danas žena koja spaja dva svijeta: onaj u kojem je rođena, i onaj u kojem je postala Mila. Ona nije birala taj put, ali je izabrala kako da živi na njemu. Sa zahvalnošću prema porodici koja ju je podigla i treba zahvalnost što je preživjela zlo, Senida je postala glas mira među onima koji i dalje nose ožiljke rata.
- Njena poruka je jasna: “Naučila sam da te niko ne može odrediti po imenu ili krvi. Samo po srcu.”
Ova priča nije samo o izgubljenom djetetu koje je pronašlo sebe. Ona je svjedočanstvo da čovječnost nikada ne zna za granice koje ratovi postave. I da je ljubav — bila ona majčinska ili usvojiteljska — najjača sila koju čovjek može osjetiti i prenijeti dalje.
