Camila je bila osam godina stara djevojčica koja je tijekom najtežeg trenutka svog života pokazala nevjerojatnu smirenost i snagu, koja je duboko potresla sve koji su bili svjedoci tih tragičnih trenutaka.
- Njen otac, Julijan, preminuo je, a ona je ostala uz njegov lijes, čvrsto držeći njegove ruke. Ne samo da nije željela otići, već nije reagirala na ništa, kao da je stajala u vremenu, očekujući nešto što nitko nije mogao razumjeti. Prolazile su sati, ljudi su dolazili kako bi odali posljednji pozdrav, ali Camila se nije pomaknula. Nije plakala, nije pričala, samo je stajala tamo, ruke podržane na rubu lijesa, gledajući svog oca tiho, gotovo kao da ga nije željela pustiti.
Njezina mama nekoliko je puta pokušala odvući Camilu, govoreći joj da je vrijeme da odu, ali djevojčica nije htjela. Nije bilo ni riječi, ni suza, samo tih pogled, kao da je nešto čudno i neizrecivo čekala.
- Blic navodi da su mnogi ljudi prisutni na pogrebu, pokušavali shvatiti njezinu reakciju, ali su brzo shvatili da njezina smirenost nije bila uobičajena reakcija na gubitak. Neki su smatrali da je djevojčica u šoku, dok su drugi šaptali da je ona samo na svoj način opraštala od oca. Baka je bila ta koja je bila najmirnija među svima, objašnjavajući da je svatko imao svoj način oproštaja i da je potrebno poštovati njen postupak. Mama nije imala snage više raspravljati i naposljetku je pristala, gledajući svoju kćerku s umornim očima, pomirena s činjenicom da djevojčica ne želi otići.
Sati su prolazili, a atmosfera je postajala sve napetija. Iako su se ljudi smirivali, gotovo svi su primijetili da nešto nije u redu. Nije bilo nikakvog uobičajenog izraza tuge ili emotivnog ispuštanja. Camila nije plakala, nije reagirala na nijednu riječ, samo je tiho sjedila, s rukama prekriženim na rubu lijesa, gledajući svog tatu. Neki su pokušali razgovarati s njom, pitajući je hoće li nešto reći ili hoće li barem otići, ali ona je ostala tiha. Činilo se kao da je čekala nešto, nešto što nije bilo jasno ni odraslima, niti ikome tko je prisustvovao.
- Tijekom večeri, situacija je postajala još napetija. U trenutku kada su svi prisutni bili na rubu umora, i mnogi su prestali obraćati pažnju na Camilu, ona je polako počela ustajati. Jutarnji list izvještava da je u tom trenutku, dok su ljudi počeli gubiti interes i odmicati se, Camila odlučila poduzeti nešto što nitko nije očekivao. Polako se popela na stolicu, zatim je naslonila jedno koljeno na rub lijesa, i počela se penjati. Odrasli koji su sjedili, nisu primijetili što se događa dok nije bila već unutar lijesa, ležeći čvrsto na svom tati, grleći ga.
- U trenutku kada je jedna od teta primijetila što se dogodilo, nastao je pravi kaos. Počeli su vikati, trčeći prema njoj, misleći da je pala u nesvijest ili da ima napad. Međutim, kad su prišli, ostali su bez riječi. Julijanova ruka bila je položena na Camili, poput njezinog zagrljaja. To je bio trenutak koji je zaprepastio sve prisutne. Neki su bili uvjereni da je djevojčica pomaknula njegovu ruku, ali to nije imalo smisla jer ruka nije bila u prisilnoj poziciji, već je bila postavljena prirodno, gotovo kao da je Julijan također želio zagrliti svoju kćer. Večernji list izvještava da je tada jedan od muškaraca pokušao maknuti djevojčicu, ali baka je zaustavila svakog koji je htio intervenirati, govoreći im da čekaju, da se nešto vrlo neobično događa.
U trenutku kada su svi bili u šoku, smirena atmosfera koja je pratila Camilu tijekom cijelog dana, ostavila je prisutne u nevjerici. Iako su odrasli pokušavali shvatiti što se dogodilo, 24sata otkriva da je baka bila jedina koja je bila mirna i koja nije željela pomaknuti djevojčicu dok nešto nije bilo jasno. Camila nije bila u nesvijesti, ali njezino ponašanje bilo je previše zbunjujuće da bi ga netko mogao razjasniti. Nisu znali što točno čeka, niti što se točno dogodilo, ali Camila je ostala čvrsto u zagrljaju svog tate, bez riječi, i tako je stajala još dugo, do trenutka kada je lijes napustio kuću.
Kroz cijelu situaciju, ljudi su osjećali nelagodu, kao da je ta smirenost djevojčice bila previše čudna, gotovo kao da je ona jedina znala nešto što drugi nisu mogli shvatiti. Nisu mogli objasniti zašto je tako smirena, zašto nije plakala, ali bilo je jasno da ona nije bila kao svi drugi. Tog dana, svi su napustili kuću s osjećajem da su svjedočili nečemu što nije bilo samo duboko emotivno, već i tajanstveno, kao da je cijela situacija imala dublje značenje koje nitko nije mogao razjasniti. Camila, djevojčica koja je stajala uz svog oca, nije samo oprostila – ona je čekala nešto što su samo oni mogli razumjeti
