U jednoj od svojih najiskrenijih ispovijesti, Suzana Jovanović otvorila je dušu i prvi put javno govorila o životu koji je dijelila sa Sašom Popovićem – čovjekom koji je ne samo obilježio domaću muzičku scenu, već i njen intimni svijet. Kroz emocijama prožet razgovor, ispričala je detalje koje do sada nije dijelila s javnošću o ljubavi, gubitku, sudbini, ali i neobičnom proročanstvu koje je u tišini pratilo njihove zajedničke godine.
- Prema njenim riječima, Popović je davno, još prije nego što su se upoznali, stupio u kontakt sa čovjekom koji je posjetio čuvenu bugarsku proročicu Baba Vangu. Proročanstvo koje mu je tada preneseno bilo je gotovo proročanski tačno – od kasne ženidbe, karijere, pa sve do osnivanja muzičke imperije poput Grand produkcije. Iako Vanga, kako tvrdi Suzana, nikada nije navodila tačne godine smrti, već bi uvijek “produžila broj”, sve drugo što mu je tada rečeno vremenom se ispunilo.
Jedan od najdirljivijih trenutaka koje je podijelila bio je Popovićev odgovor na pitanje kako je znao da je upravo ona – “ona prava”. Bez dileme joj je rekao da je znao čim ju je prvi put ugledao nasmijanu, sa svojom kosom, očima i osmijehom. Jednostavno, bilo je jasno – bila je to ona. Ta jednostavna rečenica bila je potvrda ljubavi koja je opstala kroz decenije.
- Njihov brak je, kako sama kaže, bio više od javne fasade. U trenucima bolesti koja je Saši oduzela život, njihova veza je prošla kroz najteže iskušenje. Bolest je bila teška i nejasna – dijagnosticiran mu je rijedak endokrini oblik raka želuca, bez poznatih uzroka, jer Saša nije imao poroke, nije pio, niti vodio nezdrav život. Liječnici su, kako kaže, ipak zaključili da je stres najvjerovatniji okidač.
Emotivno, Suzana je ispričala kako je doživjela trenutak kada je čula za dijagnozu – tijelo joj se treslo, mozak prepun pitanja, a odgovora nije bilo. Vjeruje da stres, tiho i neprimjetno, izjeda čovjeka iznutra, a da niko ne zna gdje će se u tijelu pojaviti ono “žarište” koje će sve pokrenuti.
- Portal Blic.rs već je ranije izvještavao o njihovoj porodičnoj slozi i načinu na koji je par, i u javnosti i privatno, uvijek nastojao njegovati vrijednosti koje nadilaze karijeru i glamur. Njihova priča bila je potvrda da, iako pod svjetlima reflektora, postoji prostor za pravu, iskrenu ljubav.
Osvrnula se i na imovinska pitanja koja su nerijetko tema spekulacija. Naime, par je još za Sašinog života odlučio da proda apartmane u Opatiji, koje su posjedovali. Iako ih je Saša volio i često tamo boravio s prijateljima, Suzana nikada nije u potpunosti osjetila taj prostor kao “svoj”, a ni djeca nisu bila vezana za to mjesto. Zajedno su zaključili da će više dobiti ako se oslobode te obaveze i usmjere na zajedničke trenutke.
Slično razmišljanje vodilo ih je i kada su u pitanju luksuzni automobili koje su posjedovali. Suzana otvoreno priznaje da više ne vidi smisao u dokazivanju kroz luksuz. Danas vozi mali gradski automobil i uživa u jednostavnosti. “Luksuz je izgubio značenje. Mir, porodica i vjera – to je danas moj fokus”, istakla je.
U razgovoru za Hello! magazin, ranije je istaknuto da je Suzana oduvijek bila oslonac Popoviću – žena iz sjene koja nikada nije tražila pažnju, ali je bila stub porodice. Njena današnja introspekcija to samo potvrđuje. Njena ispovijest nosi težinu jednog vremena, jednog odnosa i jednog srca koje je prošlo kroz najveći mogući gubitak.
U njenim riječima ogleda se istinska bol, ali i snaga. Ne tuguje samo kao udovica, već kao žena koja je dijelila život sa čovjekom koji joj je bio sve. Izjavila je da sada duhovnu snagu pronalazi u tišini, molitvi i vjeri – vjeri da život, bez obzira na gubitak, ima smisao i dalje.
- I dok javnost i dalje nagađa o ostavštini i privatnom životu nakon Sašine smrti, Suzana je jasno stavila do znanja da materijalno nije ono što ostaje. Njena priča podsjeća da su prava bogatstva ljubav, bliskost, i sjećanja – ona koja se ne mogu mjeriti ni u nekretninama, ni u novcu, ni u automobilima.
Portal Kurir.rs u jednom od svojih osvrta opisao je Sašu Popovića kao čovjeka koji je znao spojiti poslovni instinkt s ljudskošću. Ta sposobnost, čini se, živjela je i u njegovom privatnom odnosu sa Suzanom, u načinu na koji su vodili svoj brak – nenametljivo, ali snažno.
Na kraju, Suzanina priča nije samo omaž velikoj ljubavi. To je i poziv na razmišljanje – da ne čekamo gubitak kako bismo shvatili prave vrijednosti, da cijenimo svakodnevicu i male znakove pažnje, da ne zaboravimo osmijehe koji su nas nekada osvojili, jer možda upravo oni nose odgovore koje nijedna proročica ne može predvidjeti.
