U današnjem članku pišemo o jednoj izuzetnoj situaciji koja nas podsjeća na to koliko naši strahovi mogu biti neutemeljeni i kako su ponekad naši instinkti za zaštitu ili bijeg samo reakcije na nepoznato.
- Ovo je priča o jednoj neobičnoj, ali istovremeno poučnoj situaciji koja nas je natjerala da se suočimo s vlastitim strahovima i djelujemo iz sažaljenja i hrabrosti.
Bio je to miran jutro, trenutak kada je sunce počelo obasjavati grad, a zrak je bio svjež i prozračan. Iako je uobičajeno da izlazak na balkon znači samo traženje svježeg zraka, tog jutra sam se suočio s nečim što mi nije bilo jasno, a što je izazvalo pravi užas. Na zidu pored mog balkona, nešto se pomjeralo. Taj pokret bio je toliko čudan i iznenadan da mi je srce gotovo stalo. Pomislio sam prvo na sjenu, pa na zmiju – mislio sam da nisam siguran što gledam, ali osjećao sam da to nije ništa dobro.
- Moji instinkti su me natjerali da stanem, da ne mrdam, a strah me obuzeo do te mjere da nisam mogao niti trepnuti. Što sam duže gledao, to mi je bilo jasnije: nije bila zmija. Pokreti su bili trzavi, bespomoćni, a stvorenje se kao vuklo naprijed, nespretno, kao da nije bilo sposobno da se pomakne. Svi moji strahovi, miješani sa gađenjem, počeli su stvarati osjećaj kao da gledam nešto što nije bilo namijenjeno mojim očima, kao da sam naletio na nešto zabranjeno.
U tom trenutku sam saznao što se stvarno nalazi u mom zidu – skink, pravi gušter, zarobljen u pukotini zida. Srce mi je stalo, ali ne od straha. Srce mi je bilo ispunjeno sažaljenjem. Taj mali gušter bio je iscrpljen, pao je u stanje bez izlaza, pokušavao je da se pomakne, ali nije mogao. Zamišljao sam kako bi to bilo da sam na njegovom mjestu, da mi je tijelo u opasnosti, da se ne mogu pomaknuti.
Iako je moj početni instinkt bio strah, brzo sam shvatio da je potrebna hrabrost da mu pomognem. Iako nisam znao šta će se dogoditi, prišao sam mu pažljivo i pomogao da se oslobodi. Srce mi je bilo u grlu, a ruke su drhtale, ali nisam odustao. Kad se skink oslobodio, na trenutak je ostao nepomičan, a zatim je nestao u travi, kao da ništa nije ni bilo. Taj osjećaj da sam učinio nešto ispravno smirio me je. Strah je nestao, a osjećaj sažaljenja prema tom malom biću zauzeo je mjesto nesigurnosti.
- Kasnije sam saznao da skinkovi, iako mogu biti iznenađujuće, nisu opasni. Nisu otrovni, nisu agresivni, i obično bježe kad osjete prijetnju. To mi je dalo do znanja koliko su naši strahovi često preuveličani. Umjesto da budem preplavljen strahom, osjećao sam unutrašnju smirenost. Pomogao sam mu jer sam to smatrao ispravnim, i ta iskustva nas uče da se suočimo s vlastitim osjećajem nesigurnosti i ne ignoriramo ono što nam govori unutrašnji glas.
Svi mi, kao i skink, ponekad se nađemo u situaciji gdje se osjećamo zarobljeni, gdje je teško vidjeti izlaz. Ali kada se suočimo s tim, bez obzira na početni strah, često otkrijemo da imamo sposobnost da djelujemo hrabro, i da smo sposobni donijeti ispravnu odluku, čak i kada nam se situacija čini zastrašujućom.
