Srpska pravoslavna crkva i vjernici sutra obilježavaju praznik posvećen Svetim mučenicima Adrijanu i Nataliji, supružnicima iz Nikomidije koji su živjeli u trećem vijeku. Ovaj datum u crkvenom kalendaru obilježen je crnim slovima, što pokazuje njegov poseban značaj.
- Adrijan i Natalija poticali su iz uglednih i bogatih porodica. Adrijan je bio načelnik u vojvodstvu, poganin po vjeri, dok je njegova supruga, iako tajno, ispovijedala hrišćanstvo. Njihov brak trajao je tek trinaest mjeseci, ali je u tom kratkom periodu ispisana priča o hrabrosti, vjeri i mučeništvu koja je ostavila dubok trag u hrišćanskoj tradiciji.
Kada je car Maksimijan došao u Nikomidiju, izdao je naredbu da se hrišćani uhvate i muče. Dvadeset troje njih sklonilo se u pećinu u blizini grada, ali su brzo otkriveni i zatvoreni u tamnicu. Prije toga su bili nemilosrdno bičevani, a potom izvedeni pred Adrijana da popiše njihova imena. Gledajući izmučene, ali spokojne ljude koji su vjerovali u Božju nagradu, Adrijan ih je upitao šta očekuju nakon tolikih muka. Njihovi odgovori o blaženstvu vječnog života duboko su ga potresli.
- U trenutku nadahnuća okrenuo se pisaru i izgovorio riječi koje će promijeniti njegov život: „Zapiši i moje ime sa ovima svetima, i ja sam hrišćanin!“ Kada je car to čuo, upitao ga je da li je poludio, na šta je Adrijan odgovorio: „Nisam s uma sišao, nego sam k umu prišao.“ Razljućen, car ga je dao baciti u tamnicu zajedno s mučenicima, čekajući dan kada će svi biti izvedeni na nova stradanja.
Natalija je bila prva koja je čula vijest o obraćenju svoga muža. Kada joj je sluga donio obavijest, nije je obuzeo strah, već radost – jer je njen muž pronašao istinsku vjeru. Odlazila je u tamnicu, brinula se o zarobljenima i ohrabrivala Adrijana. Kada su ga mučili, šibali i lomili mu tijelo, Natalija mu je davala snagu da istraje do kraja. Njena vjera i podrška bile su neodvojivi dio njegovog puta.
Nakon dugog tamnovanja, car je izdao surovu naredbu: mučenicima treba čekićem prebijati ruke i noge na nakovnju. Tako su Adrijan i dvadeset trojica hrišćana izdahnuli u strašnim mukama, ali u vjeri koju nisu napustili. Njihova tijela Natalija je zajedno s drugim pobožnim ženama odnijela u Carigrad, gdje su dostojno sahranjeni.
- Nekoliko dana kasnije, dok je spavala, Nataliji se u snu javio njen muž, obasjan svjetlošću i ljepotom. Rekao joj je da je njen put završen i da je čeka pokoj i nagrada koju joj je Gospod pripremio. Te riječi bile su njen prelazak u vječnost – kraj ovozemaljskog puta i početak života u carstvu Božjem.
Vjernici danas u Adrijanu i Nataliji vide primjer bračne ljubavi i zajedničkog puta kroz iskušenja. Njihova priča nije samo svjedočanstvo mučeništva, već i simbola supružničkog jedinstva u vjeri. Zato se na ovaj praznik posebno preporučuje da se supružnici zajedno pomole, zapale svijeću u crkvi i sjećaju se njihove žrtve.
- Predanje čuva i molitvu kojom se vjernici obraćaju mučenicima: „Mučenici Tvoji, Gospode, u stradanju svome primili su nepropadljivi venac od Tebe, Boga našega, jer imajući pomoć Tvoju, mučitelje pobijediše, a razoriše i nemoćnu drskost demona. Njihovim molitvama spasi duše naše.“
Na taj način, Crkva podsjeća da žrtva Adrijana i Natalije nije bila uzaludna – njihova hrabrost i vjernost Bogu i jedno drugom ostali su uzor generacijama. Priča o njima prenosi se vjekovima, nadahnjujući vjernike da i u najvećim iskušenjima ne izgube nadu, već da ustraju u vjeri i ljubavi.
